Ništa me ne sprječava pisati istinu, ali ništa me ni ne potiče pisati istinu. Pa zašto onda ustrajavam na istini? Valjda zato jer ne znam drugačije. Valjda zato jer je to moj put.
Istina i samo istina po svaku cijenu, bez obzira na cijenu.
Ali što je istina …?
Ono što sam osjećala prije 10, 20, 30 …godina, ono što osjećam sada ….????
Osjećaji često potpuno dijametralno suprotni ali sto posto istiniti, to mogu jamčiti.
Tijekom svih tih godina, činjenice i stvari u mom životu vjerojatno se i nisu tako stubokom mijenjali, ali mijenjala sam se ja i moj pogled na njih. Posljedično mijenjale su se i istine.
Čudni su ti životni uvidi i promjene u stajalištima tijekom vremena, tijekom procesa sazrijevanja, koliko god moja stajališta i moja uvjerenja čvrsti bili, koliko god se ja opirala i ustrajavala na njima. I hvala Bogu na tome, hvala Bogu da je to tako. Dolazilo je to malo po malo, isprva neosjetno, ali sjeme promjene jednom zasijano mora i proklijati, kad-tad.
Ne znam kad se točno u meni začela ideja promjene, promjene stajališta, promjene navika, promjene osobnosti, nadogradnje softwera i poboljšanja verzije SANJA 1.
Nemam pojma kad sam sama sebi počela ići na živce. Valjda davno, ali recimo da se to značajnije intenziviralo zadnjih 4-5 godina. Ne znam koja sam sad verzija …2, 3, 4, 5, ….., ali definitivno znam da nisam više verzija 1, niti se više sjećam (niti se želim sjećati) te verzije. Nije da se naprednija verzija mene stidi mojih manje razvijenih verzija, ali nije ni da se nešto osobito njima i ponosi. Onako, ponekad se s nostalgijom sjetim te retro verzije (mala nostalgija i žal za mladošću), ali nije da si nešto baš ludo nedostajem (a vjerojatno ni drugima).
Nije da sam ni sada neka ludo nabrijana hibridna verzija same sebe, nego baš suprotno; puno sam smirenija i mekša, nježnija, više intuitivna a manje analitičko-intelektualna verzija. Recimo, puno više ljudskija a puno manje robotska verzija mene, koja je u stvari bila moj način za preživljavanje, moj štit i obrana; jer bila sam ranjiva, jako ranjiva …, a to nije smio vidjet nitko, pa čak ni ja …
Hvala Bogu da vrijeme ipak prolazi, hvala Bogu da ja, i pored toga što mrzim izlazit iz zone ugode, još više mrzim biti u zoni neugode. Hvala Bogu da volim učiti, istraživati, eksperimentirati, usavršavati se i napredovati. Ipak neka korist i od mog analitičkog uma. Intuitivno odavno sam osjećala da mi je potrebna promjena, da se trebam mijenjati, da trebam napredovati i povezati se sa svojim unutarnjim bićem, osobno rasti i nadrasti moju zastarjelu i prevaziđenu verziju, ali bila je potrebna razumna, svjesna i intelektualna odluka da započnem s procesom promjena. Ne sjećam se kad sam točno tu odluku donijela, ali nije ni potrebno sjećati se tog trenutka, nije uopće važno kad se on vremenski točno dogodio (više puta sam već rekla da je meni vrijeme potpuno relativan pojam i gotovo ništa mi ne predstavlja 1, 2, 3, …., 10 dana ili 1, 2, 3, …., 10 godina), važno je samo da se dogodio.
Rekla bih da nikad nije kasno (osim u slučaju kad je prekasno !, a to naravno nije moj slučaj).
I eto me, bolja i naprednija nego što sam ikad bila, evoluiram i mijenjam se na bolje iz godine u godinu (iz dana u dan!) … puno objektivnih pokazatelja ide u prilog te moje prilično subjektivne tvrdnje …. bilježim pozitivne trendove i s te strane sam potpuno zadovoljna, ali ….
Ali jedini problem je što sadašnja verzija mene nije zadovoljna sa sadašnjom verzijom mene.
Jebi ga, to je već problem koji ne mogu ignorirati i zanemarivati. Zadovoljna sam što sam sve napravila, zadovoljna sam u odnosu na moje prvotne verzije (udaljila sam se od njih milijun svjetlosnih godina), ali eto istina je da nisam zadovoljna ni najnovijom verzijom same sebe.
Zaista želim promjenu i na privatnom i na poslovnom planu.
Privatno, jako mi je dosadio samački život. Želim biti u skladnom, sretnom i ispunjavajućem partnerskom odnosu s čovjekom koji me voli, cijeni i razumije (kao i ja njega naravno).
Poslovno, jako mi je dosadio moj posao. Trudim se motivirati i zapaliti ugasli žar. Povremeno uspije zasjati kakva iskra, ali to je samo iskra koja brzo gasne …, a meni je potreban vječni plam!
Eto, rekla sam istinu. Dobra sam, puno bolja nego što sam bila ali znam i osjećam da mogu puno bolje od ovoga. Puno drugih stvari me više interesira nego ovo čime se bavim, puno drugih stvari zaokuplja mi misli., puno drugih stvari mami mi osmjeh na lice, puno drugih stvari čini me sretnijom osobom.
Puno drugih stvari koje volim raditi i u kojima uživam, stvari koje su mi hobi, a ja želim da prestanu biti hobi. Želim da budu moj životni poziv, želim živjeti radeći ono što uistinu volim.
Želim živjeti od onoga što uistinu volim i u čemu uistinu uživam, pod jednim jedinim uvjetom: da to isto ne prestanem voljeti kad jednog dana postane moj životni poziv.
Naravno pod uvjetom da smognem hrabrosti i odlučim da to zaista postane moj životni poziv. Sada još nemam snage, nemam hrabrosti iako imam slobodu izbora, imam razvijenu svijest i slobodnu volju da biram raditi ono što volim, ali se još uvijek bojim otisnuti u nepoznato (voljeno ali još uvijek nedovoljno poznato). Još uvijek razumom biram nedovoljno voljeno ali ipak sigurno i poznato. Ne znam koliko sam razumna a koliko kukavica koja ne želi izići iz zone ugode, iz zone nedovoljno voljenog ali ipak poznatog i sigurnog.
Ne znam …., znam samo da se mučim … iz dana u dan sve više i više …
Radim tek dva dana nakon godišnjeg odmora a sva sam prebijena i bezvoljna za poduzimanjem bilo kakve aktivnosti kao da godinama nisam bila na godišnjem odmoru.
Nezadovoljna sam, jer kako se zadovoljiti iskrama koje brzo gasnu kad ja želim vječni plam.
Zato, koliko god ova moja sadašnja verzija bila napredna u odnosu na one koje su joj prethodile, mislim da nije i moja zadnja verzija.
Nema kraja kad jednom kročiš putem rasta i razvoja… jer samo mijena stalna jest.
Što kad osjetite poriv i želju da nešto promijenite u svom životu, a ne znate kako tu promjenu i izvesti?
Možete potražiti pomoć stručnjaka koji bi vam zacijelo bio od značajne pomoći na putu vaših promjena ka boljem i uspješnijem JA (a ja sam kao već neki (polu) stručnjak na tom području; tako barem pokazuju moje diplome certificiranog life coacha i mindfulness trenera); tako da se svakodnevno konzultiram.
Možete moliti i meditirati tražeći Božje nadahnuće kako to isto postići (Bog će vam zacijelo biti od najveće pomoći, ja osobno zazivam svaki dan njegov blagoslov na sve što činim). Možete čitati prikladnu literaturu, vježbati neke od tehnika za postizanje unutarnjeg mira, družiti se s obitelji, prijateljima, slikati, slušati glazbu, cvrkut ptica, buljiti u more, travu, nebo…. možete raditi milijun stvari koje vas opuštaju, usrećuju i pomažu vam da postignete stanje unutarnjeg sklada i mira sa samim sobom.
Izvor mira je u nama a ne u vanjskim okolnostima. Naravno da sređene vanjske okolnosti nisu naodmet, zasigurno su bitan čimbenik i doprinose da se osjećamo sigurnije, stabilnije, mirnije; ali dok dođe vrijeme da živimo u idealnoj državi, idealnom društvu, idealnom svijetu u kojem sve funkcionira kako treba, proći će puno vremena, kojeg mi na žalost i nemamo toliko na raspolaganju.
Dakle možete mijenjati Svijet ako baš želite, ali toplo vam preporučam da krenete od sebe i počnete mijenjati sebe (a mijenjajući sebe djelomično mijenjate i Svijet, jer svaki od nas je dio tog istog Svijeta).
Recimo da umjesto svega ovoga možete popiti jedan Normabel (od 2, 5 ili 10 mg, ovisno o intenzitetu anksioznosti, živčanosti i sl. frustracija), popiti čašu vina ili nekog drugog alkoholnog pića (ili više njih, opet ovisno o razini frustracija), popušiti cigaretu (ili više njih), joint, pošmrkati štogod, prežderavati se ….. možete postati ovisni o bilo čemu što upravlja vama i vašim životom …
Dakle da rezimiram, možete učiniti što god želite sa svojim životom. Svaka osoba je ekspert za samog sebe i najbolje pozna što je za njega dobro.
Ja načelno znam što je za mene dobro, ponekad se malo pogubim i skrenem sa željenog pravca, ali onda su tu patnja i frustracija kao posljedični simptomi i svojevrstan korektivni faktor koji me upozorava da nisam na dobrom putu, pa se brže-bolje resetiram, promijenim tijek misli koje su me dovele do neželjenog skretanja i nastavim „pičiti“ tamo gdje trebam doći i gdje trebam biti.
Uglavnom nastojim činiti dobro i sebi i drugima. Uglavnom to dobro mi ide dobro, ali još sam daleko od onoga kakva bih u stvari željela i trebala biti. Ali šta ja tu mogu, ni Država, ni Društvo ni Svijet u kojem živim nisu idealni, a već sam rekla da mi kao pojedinci smo dio tog istog Društva, Države i Svijeta, pa onda ….. jebi ga ….
Ali trudim se napredovati i biti bolja osoba, svakog dana, iz dana u dan ….. s većim ili manjim uspjehom.
Uglavnom ustrajavam i „pičim“ dalje !
Sad trenutno ne znam što bih točno dalje sa sobom (pa uglavnom radim ono što već znam), ali jako je dobra stvar kad priznaš da nešto ne znaš (nije baš dobro ni preporučljivo praviti se previše pametan u baš svakoj životnoj situaciji), malo zastaneš, primiriš se, ne srljaš bezglavo, osluškuješ sebe, daš si prostora i vremena …. i ideja će doći, rješenje se nametne kao da je oduvijek bilo tu (većinom rješenje i jeste tu negdje samo ga ne vidimo od bezglavog mozganja, tjeskobe, straha, zabrinutosti, frustriranosti i sličnih sr(t)anja kojima sami sebe mučimo i kinjimo).
Put se ukaže prije ili poslije….
I onda samo PIČI/M dalje.
Otvoreno by Sanja Radeka 