ONO ŠTO ŽELIMO vs ONO ŠTO DOBIJEMO

Trebamo li uopće znati što točno želimo?

Trebamo li uopće dobiti to što želimo (naravno pod uvjetom da točno znamo što želimo)?

Da li smo uistinu sretniji ako dobijemo sve što poželimo, odmah čim to poželimo (za što je uistinu potrebno imati dosta sreće )? Ili smo možda sretniji ako to dobijemo sa odgodom, nakon većeg ili manjeg truda uloženog u ostvarenje nekog cilja? Ili smo možda najsretniji kad ne dobijemo to što smo tako strasno željeli, već nešto drugo, stoto, koje nas je na kraju usrećilo do neslućenih granica?

Ajde ti budi pametan ! Ja nisam. Mozgam oko toga već podulje vrijeme.

Dobro je, čak vrlo poželjno, osvijestiti i znati što točno želimo. Precizno definirati cilj, razraditi metodologiju, isplanirati korake, te motivirano, nadahnuto i marljivo raditi na ostvarenju toga cilja. To su preduvjeti da bismo taj cilj i ostvarili.

To su i osnovni postulati coachinga. Ja sam se sa coachingom susrela recentnije (unazad cca 2 godine), prije nikad nisam bila ni čula za taj pojam, a ipak tako radim oduvijek (što mi govori da ću valjda biti dobar life coach!). Znači tako radim cijeli svoj život i uvjerena sam da to tako i treba biti.

No jesam li sto posto sigurna, da baš tako treba biti?
Nisam.
Zašto?

Jer sam svjedočila, u vlastitom životu, nekim situacijama, doživljajima i iskustvima, koje nikad nisam planirala doživjeti i iskusiti, nikad ih nisam svjesno poželjela (na podsvjesnoj razini, ne mogu „staviti ruku u vatru“ da nisam), pa ipak su se desili (ne mojom voljom) i učinili me beskrajno sretnom.

Isto tako, mogu posvjedočiti, da neke moje strasne želje (možda bolje reći žudnje, jer imaju gotovo sve elemente fiksacije), koliko god ih strasno željela (još ih uvijek želim !), koliko god strastveno, motivirano i marljivo radila na njihovom ostvarenju, nikako, pa nikako, da se realiziraju (za sad!). I to me pomalo (čitaj dosta) frustrira i čini pomalo nesretnom.

Da li bih bila sretnija da dignem ruke i odustanem (pa makar i privremeno), odnosno pustim da se desi nešto drugo potpuno neplanirano, u potpunosti spontano?
Vjerojatno bih, vjerojatno bi se znatno smanjila količina mojih frustracija, koje mi uzrokuje taj nedostižni cilj (odnosno njegovo opetovano neostvarenje).
Pa što me onda ili tko me sprječava da to ne napravim (odnosno, ne moram ništa raditi, samo pustiti, samo se prepustiti i ništa više).

Pogađate. Sama sebe!

Jeba te gora sam od Japanaca i Nijemaca, skupa!
Cilj, cilj, cilj, rad, rad, rad, rezultati, rezultati, rezultati !!!
Mislim da je to moj osnovni problem.
Odlučila sam raditi na tome. Odnosno odlučila sam NE RADITI NA TOME !!!

Odlučila sam pustiti, odlučila sam se prepustiti. Mada me, baš, još uvijek živcira da to moram uopće odlučiti (pa zaboga to bi trebalo biti potpuno spontana reakcija, bez ikakvog prethodnog umišljaja), ali ako ne ide spontano (a kod mene očito ne ide), onda može i ovako, kao posljedica moje svjesne namjere.
Evo svjesno odlučujem i svečano obećavam da neću ništa planirati ni kontrolirati. Pustit ću sve da teče, pa šta bude.

Šta Bog da da !

Znači, da rezimiramo; dobro je znati što točno želimo i vrijedno raditi da dobijemo baš to što i želimo. Ali isto tako dobro je i biti fleksibilan, ne biti toliko isključiv, za možebitne druge opcije koje vam se nude, a vi ih ne želite, odbijate ih jer ste fokusirani (i najčešće, vrlo fiksirani!) na samo jednu, jedinu, željenu opciju (vaš cilj) i ništa više.
Ili ih, pak, nenamjerno blokirate vašom zatvorenošću, pa se te druge opcije, niti ne pojavljuju.

Što vam želim reći? Ono što sam vam već rekla, ali evo, ponovit ću još jednom, ako niste skužili ili ne želite skužiti, a nije naodmet, da i sebe, još jedan put podsjetim !☺

Zaključci su moji, i sama sam do njih došla (temeljem višegodišnjih eksperimenata, u kojima sam glavni istraživač, ali ujedno i glavni predmet istraživanja), ali moram ih zapisati, da slučajno ne zaboravim. Ma neću zaboraviti (ni slučajno, ni namjerno), ali kako su ta moja istraživanja kontinuiranog karaktera (i traju, traju i potrajat će ….!), dolazim do raznoraznih zaključaka (pa nije isključeno da ću sutra zaključiti nešto drugo), pa onda da ih evidentiram (mislim zaključke).

Znači, radite vrijedno na svom željenom cilju (ako je dobar za vas, ostvarit ćete ga sigurno, kad-tad), ali budite otvoreni i za možebitne druge opcije, koje su (vrlo) moguće, bolje za vas, od vašeg prvotnog, zacrtanog cilja.
Ja sam tvrdoglava i uporna ko mazga, nikad ne odustajem, ali se stalno podsjećam da moram biti maksimalno fleksibilna (to mi je zaista bilo jako teško postići u mlađim danima, da ne kažem nemoguće, što bi bio puno točniji opis), strpljiva i otvorena, i za druge opcije koje mi se nude. Ide mi u zadnje vrijeme. Dosta sam evoluirala. Zadovoljna sam postignutom fleksibilnošću i otvorenošću.
Čak štoviše, ne moram se toliko grčevito truditi oko postizanja takvih stanja, ne moram više toliko vježbati, sve se češće uhvatim da mi to ide sve spontanije (tako to inače ide kad vrijedno vježbaš na nečemu).

Evolucija, evolucija, evolucija …….
Prilagodba, prilagodba, prilagodba …….
Ne glavom kroz zid, ne glavom kroz zid, ne glavom kroz zid ……!!!
Koristi vrata, koristi vrata, koristi vrata …… !!!
Evolucija, evolucija, evolucija …….
Prilagodba, prilagodba, prilagodba …….
Da su dinosauri ponavljali ovu mantru, ne bi izumrli !
Ne želim izumrijet !
Evolucija, evolucija, evolucija …..!!!!!!
Prilagodba, prilagodba, prilagodba ……!!!!!!

U mlađim godinama bila sam luda i divlja. I sada sam, samo što sam sada i mudra.
Mudra, luda i divlja.
Pedesete su nove tridesete. Bingo !
Ludost sa dozom mudrosti, ili mudrost sa dozom ludosti (ovisno o danu i trenutno raspoloživoj energiji).

Da li je itko uspio biti lud i divlji, a istovremeno mudar u prvim tridesetim? Ako jeste, voljela bih ga upoznati. Volim upoznavati nove (rijetke) vrste.
Znači, nije to problem. U tridesetim ste po vokaciji ludi i divlji. Niste mudri. To dolazi s godinama. U pedesetim. Pravi problem je kad to niste ni u pedesetim. Pa zaboga, nećete valjda živjeti sto godina!
Učite na vrijeme, život ne čeka. Budite spremni. Mudri, lijepi, i još dovoljno mladi da ostvarite sve što želite ili što vam se nudi.

Uzmite dok vam se nudi, možda poslije neće !

Što su meni donijele pedesete (ili njihova skora blizina)? Donijele su mi mudrost, donijele su mi nove uvide. Donijele su mi mir. Unutarnji mir koji me ispunjava spokojem. Sretna sam, sad znam više. Do sreće vode različiti putovi. Iskušala sam mnoge od njih, i bila više ili manje sretna. Ali otkrit ću vam tajnu koju sam i ja sasvim „slučajno“ otkrila.
Da, slučajno, kako da ne !? Pa ja sam se većinu svog života trudila biti sretna, planirala, išla zacrtanim koracima, kontrolirala: sebe, druge, cijeli taj proces (ili bolje rečeno projekt) ostvarenja cilja – „BITI SRETNA“.

I išlo je, kako kad. Dakle nije funkcioniralo savršeno.
Poanta je u tome da se ne treba truditi biti sretan.

Velika tajna za sreću (i veliko otkrivenje za mene) je prepuštanje (slaganje sa životom), a ne kontroliranje života.

Opustite se i budite sretni. Nemojte to nastojati postati. Samo se opustite. Relax !
I sreća dolazi. Garantirano! A ako i ne dođe odmah, samo se nastavite dalje opuštati, relaksirati, prepuštati……ako ništa drugo, barem ćete biti sve odmorniji i odmorniji (a i to je put ka sreći, zar ne!?). Ne zamjerate valjda na maloj šali? To je bilo, onako usput, da se malo opustite i nasmijete. Ali, jako sam ozbiljna u vezi toga. Nikad nećete biti uistinu sretni, dok god grčevito nastojite postati sretni. Sreća se ne može isplanirati, sreća se ne može kontrolirati. Imajte vjere i prepustite se, sreća će doći. Sreća je kao i inspiracija. Ne dolazi kad je mi poželimo, ne dolazi kad nastojimo biti sretni (kao što ni inspiracija ne dolazi dok sjedimo ispred ekrana kompjutora ili buljimo u prazan list papira).
To ne ide tako. Potreban je čin opuštanja i prepuštanja (ok, bez čina!; sam taj izraz ukazuje na neku svjesnu radnju koju poduzimamo). Potrebni su samo opuštanje i prepuštanje. Bez otpora. To je bitno. Bez otpora se prepustite životu i novim iskustvima, koje možete iskusiti tek kad se otvorite i prepustite. A mnoga od njih su jako lijepa i učinit će vas sretnim.

PREPUSTITE SE I BUDITE SRETNI, NEMOJTE TO NASTOJATI BITI !

Ja nisam nastojala biti spisateljica, samo sam to postala u trenutku nadahnute inspiracije. Taj talent je čučao u meni, ali ja nisam imala pojma da imam sposobnosti za to (mislim pisati znam, cijeli život nešto pišem, uglavnom znanstvene radove).
Nisam nastojala postati ni slikarica, a već tri godine slikam (i puna mi je kuća mojih slika).
Nisam nastojala postati ni life coach, niti mindfulness trener, pa evo me, upravo sam to.

Iznosim vam primjere iz mog života, ali mogu to biti primjeri iz bilo čijeg života, iz vašeg života, možda.
Ja sam znanstvenica (biotehničke znanosti, poljoprivreda, vinarstvo), i cijeli život se educiram u tom području. Vrijedno i naporno radim. To mi je donijelo puno sreće u životu, ali i puno frustracija, puno umora, puno stresa.
Dok slikam, dok pišem, dok čitam knjige (oduvijek puno čitam, ali od kad sam se zainteresirala za temu osobnog rasta i razvoja, baš puno čitam, i po nekoliko knjiga istovremeno) nema stresa, nema frustracija. Samo sreća, neopisiva sreća. A šta sam ja napravila po tom pitanju? Ništa !!!
Samo sam se konačno opustila i prepustila. Pustila da stvari teku. I počele su teći, većinom iz mene. Do tada nisam imala pojma da su u meni, a bile su oduvijek. Samo ih je trebalo osloboditi i pustiti da izađu van, da se manifestiraju u vanjskom svijetu.

Samo je trebalo PUSTITI KONTROLU !

Ja sam s tom kontrolom zbilja imala veliki problem.
Kad ne kontroliramo, opušteni smo i otvoreni za nova iskustva, koja možda baš vode do te sanjane sreće. Mene su odvela. Ne mogu vam reći da će i vas. Doživljaj sreće je osobna stvar, vrlo subjektivan dojam. Ja vam samo mogu reći – PROBAJTE !
Otvorite se i prepustite. Sreća je u nama (u vama), otvorite se i pustite je da se manifestira prema van. Ne kažem da trebate odustati od svojih ciljeva, čija će vas realizacija usrećiti (ili vi mislite da će vas usrećiti). Samo kažem, da budete otvoreni i za neke druge opcije, i za neke druge scenarije. Možda se iznenadite. Pozitivno!

Otvorite se i prepustite. Ne možete ništa izgubiti, a možete dobiti puno toga.
Sreću, na primjer ! Isplati se pokušati, zar ne !?

Ja, na primjer, ne mogu kontrolirati proces objave mojih knjiga. To nije moj posao. To je posao izdavačkih kuća i njihovih urednika. Ako ocjene da su dobre objavit će ih, a ako ne, neće. Ja mogu samo raditi svoj posao. Ja samo mogu pisati, dobro pisati, i učiniti sve što je u mojoj moći da knjige uistinu i budu dobre (zanimljive, prvo urednicima, a kasnije i čitateljima), i molit Boga da i urednici dobro odrade svoj posao. Znači neka svako radi svoj posao i sve će biti u redu.

U stvari, ne znam ni koliko je u mojoj moći da pišem dobre knjige. To uopće nije u mojoj moći. To nije moja svjesna namjera. Ne mogu reći „Evo sad imam vremena i idem nešto dobro napisati“. To je stvar inspiracije (a inspiracija dolazi od Boga), a inspiracija ne dolazi kad mi hoćemo, kad mi imamo vremena. Inspiracija često dolazi usred noći, probudite se (ako ste uspjeli zaspati, jer često uslijed pokretanja inspirativnih, kreativnih procesa, ni ne uspijete) lucidni, sa jasno iskristaliziranom idejom. Inspiracija često dolazi dok ste usred nekog drugog posla (koji vas ne zaokuplja u potpunosti, očigledno !). Često je dovoljna jedna riječ koju čujete, koju pročitate, tek jedna misao, bljesak sjećanja i sl. da inspiracija navre.

Znači inspiracija nije stvar naše volje i ne možemo je kontrolirati (hvala dragom Bogu !☺; evo svečano obećavam da neću ni pokušavati).
Možemo samo pustiti da slobodno teče. Ja to i činim. Kad dođe, dođe. Super. Ne opirem se, samo se prepustim, i to je sve što ja radim. Ruka sama poleti i ispiše brdo i brdo stranica. Često poslije nemam pojma kako sam to sve uspjela napisati. Često budem iznenađena, od kud meni sve te riječi !? Od Boga, u potpunosti sam uvjerena.
Inspiracija je Bog, ili Bog je inspiracija ! Ja sam samo oruđe, ili moje ruke su samo oruđe u Božjim rukama, kojim puštam da me vode. Ne opirem se, ne kontroliram, ne cenzuriram. Ništa. Puštam se inspiraciji i ona me vodi.

Evo, npr., upravo sad sam shvatila zašto ja u stvari pišem knjige. Da ne pričam sama sa sobom. Razgovor same sa sobom djeluje previše ćaknuto.

Pisanje je društveno prihvatljivo. Kao poručuješ nešto nekom drugom. To je IN.

Monolozi (bilo unutarnji neizgovoreni, ili pak naglas izgovoreni) su OUT (djeluješ ćaknuto, poglavito ako to radiš naglas!). Evo odmah mi je lakše. Društveno sam prihvatljiva. Nisam ćaknuta. Samo ja znam, da dok pišem, pričam sama sa sobom. Sada i vi. Nećemo nikome reći, ne želim izgledati ćaknuto.

OK ?