BAJKA ŽIVOTA BR. 1 PRINC I PRINCEZA U CRVENIM CIPELICAMA

Živjeli jednom princeza i princ.

Jako mladi, lijepi, pametni. Beskrajno zaljubljeni. Srodne duše, apsolutno.

On, baš poput pravog princa, njoj, baš poput prave princeze, ispunjavao svaku, pa i najmanju želju. Beskrajno joj je godila ta njegova ljubav, odanost i pažnja kojom ju je tako nesebično obasipao. Pa ipak je ona princeza, i baš poput prave princeze, bila je uvjerena, da jedino tako i treba biti. Da je voljena, pažena i mažena. Nije pretjerano razmišljala o njegovim potrebama.
Voljela ga je iskreno, ali isto tako, iskreno, nikad joj, ama baš nikad nije palo na pamet, da njezine potrebe, da njezine želje, njezina htijenja, i nisu baš u potpunosti, istovjetna njegovim.
Činilo joj se da je apsolutno sretan, prateći nju. Nije, apsolutno nikad pomišljala, da možda on želi neki drugi put. On joj to nikad nije dao ni naslutiti, a kamoli da je to ikad naglas rekao.

Dakle ona i on. Princeza i princ. Omiljeni par. Nerazdvojni par. Voljeli su se i slagali, baš u svemu. Možda ju je baš to trebalo plašiti, jer ni s kim se ne slažeš baš u svemu.
Osim u slučaju, ako taj netko drugi, ne podredi sebe, zatomi vlastite želje i žudnje, u ime ljubavi. U ime njezine ljubavi. A njena ljubav je neupitna. Ona je odana i vjerna svom voljenom čovjeku. I ne pomišlja na nekog drugog. Voli svog princa.

I kao u svakoj sretnoj bajci, oni se odluče oženiti, i okruženi svojom dječicom i dječicom svoje dječice, živjeti sretno do kraja života.
I učine to. Počnu živjeti svoju bajku, uvjereni da je to ono o čemu su obadvoje oduvijek sanjali. Ali i bajke imaju zamke. Pogotovo životne bajke.

Udajom, princeza shvati da njezin princ, nije princ, te da ni ona nije princeza. I da život i nije neka bajna bajka. Pa ona, baš poput siromašne djevojčice iz bajke „Crvene cipele“ (autor Christian Andersen), ulazi u pozlaćenu kočiju i poželi svoje, voljene, ručno rađene, crvene cipele (nezgrapne, krpene, ali njoj tako drage), zamijeniti sjajnim, blještavim, kožnim crvenim cipelicama koje su djelovale tako čarobno i magično privlačno. Ali nisu bile. Samo su tako izgledale. Bile su proklete i odvele su je u propast.

Kako bi rekla Clarissa Pinkola Estés, koja nam pripovijeda ovu bajku u knjizi Žene koje trče s vukovima:
„Zamislimo , dakle da hodamo niz svoju životnu cestu, obuveni u svoje ručno izrađene cipele i odjednom nas preplavi neko raspoloženje, nešto poput „Možda bi nešto drugo bilo bolje, nešto što nije tako teško, nešto što će mi oduzeti manje vremena i energije i što će mi omogućiti manje naprezanja.“

To se često događa u životu žena, naravno i muškaraca. Bile one princeze ili obične pučanke, bili oni prinčevi ili obični pučani. Scenarij pozlaćene kočije i crvenih blještavih cipela izrađenih od najfinije kože, zavodljiv je i mami, pogotovo kad nemaš životnog iskustva. Ali i prekriva onu jednostavnu radost nezgrapnih, ručno rađenih, krpenih crvenih cipelica.

Dobili su sve, i pozlaćene kočije i blještave crvene kožne cipele, ali nije bilo više njihovih ručno rađenih, nezgrapnih crvenih, krpenih cipelica.
Izgubili su dušu. I on i ona. Ona mu je to i rekla, u onom trenutku kad joj je zaista izgledao kao da je izgubio dušu. I da ništa ne dopire do njega, ništa što je pokušavala, a pokušavala je sve, izvodila čuda… Ostajao je nijem, gluh i slijep…..za nju……

Krenuli su u propast u pozlaćenoj kočiji i crvenim blještavim cipelama rađenim od najfinije kože.
Ona je na kraju prepoznala zamku (nakon puno vremena). Zamku koja vodi u potpuni gubitak duše. U njoj je proradio instinkt. Ljubavnici, novac, uspjeh, društveni ugled, ne mogu nadoknaditi gubitak duše. Sve što ona želi je opet plesati u svojim starim, krpenim, nezgrapnim cipelama.

Što on želi ? On nije žena. Da li i muškarci imaju takve instinkte. Ona vjeruje da imaju i da će i on, kad-tad, opet poželjeti svoju dušu natrag. Da će opet poželjeti biti sretan i plesati sa njom u njenim starim krpenim crvenim cipelicama. Da mu druge žene, novac, moć i ugled više ništa ne znače. Ili da mu možda, nisu nikad ništa ni značili. Možda je samo bio zaveden i duboko nesvjestan što uistinu želi. Možda je samo bio izgubio dušu. Možda je samo trebalo vremena da oboje shvate što su imali, a tako nesmotreno izgubili.
Jer su bili zavedeni blještavilom zlatne kočije i prokletih blještavih crvenih cipelica od najfinije kože. Možda…..

Možda da je život bajka. Nije, ali ona ipak vjeruje da može biti. Ako je on princ koji ipak voli svoju princezu. Ona njega voli.

Pa možda, opet požele vratiti svoje vjenčano prstenje (za koje su jedva skupili novac, onog davnog dana kad su se odlučili oženiti i živjeti svoju malu bajku zauvijek), a koje su isto tako, jednog davnog, glupog i užasnog dana, u bijesu, bacili jedno drugom u lice, proklinjući onaj davni dan kad su se upoznali. I zavoljeli. Zauvijek. Kao u svakoj pravoj bajci.

Možda Bog, ipak na kraju spoji to dvoje glupana, glavnih aktera ove komplicirane životne bajke. Komplicirane i strastveno dramatične. Jer ipak je ona „kraljica drame“, a on (ipak) njezin kralj. Oboje pomalo (ili podosta) ponosni, tašti, egoistični i narcisoidni. U svakom slučaju nesavršeni. Ali savršeni jedno za drugo.

Jednom davno joj je on rekao (kad mu je ona uporno „tupila“ i nastojala ga uvjeriti da je on, glavni i isključivi krivac za kraj njihove savršene životne bajke) da su njih dvoje u stvari isti. Samo što ona zna jako lijepo pričati i simpatična je (za razliku od njega) pa je izmanipulirala sve žive i uvjerila ih da je on (i njegova nevjera) isključivi krivac za sve. Ali da prestane manipulirati njime. Ona priznaje da je simpatična, elokventna manipulatorica (naravno na benignoj razini), ali da nikad, ama baš nikad nije uvjeravala nikoga u njegovu krivicu.
Jednostavno su svi samostalno donijeli takav zaključak gledajući njezinu bol, tugu i patnju.

A ako je ikada, svjesno (ili nesvjesno) manipulirala njime činila je to simpatično i bez namjere da ga povrijedi. Samo male bezazlene manipulacije s ciljem da dobije ono što želi.
Ona ne zna, kad je to njemu prestalo biti simpatično (nikad joj nije rekao).
Da li davno prije negoli je njegov pogled prestao biti pogled malog zbunjenog dječaka (koji je tako davno voljela) ?

Kada, kada, kada ………………………?????????????

Na kraju se ispostavilo, da ona, osim što zna jako lijepo pričati, ima i „dar pisanja“ (i svakakve, nekakve druge darove), pa je eto odlučila, napisati mu knjigu.

Možda mu to opet bude simpatično. Možda, konačno njegov hladni, bezizražajni pogled (kojim ne gleda nju, već kroz nju) bude opet topli pogled malog zbunjenog dječaka koji ona tako ludo voli.

Ona koja više nije djevojčica, ali zadržala je tu djevojčicu u sebi, nada se da je i on, koji nije više dječak, zadržao tog istog dječaka u sebi.

Ona je naravno i dalje simpatična. Svima. Pa se nada da će možda, opet, biti i njemu.
A možda nikad nije ni prestala biti. Samo je nije više mogao podnijeti. Jer zahtjevna je ona. Zahtjevna i puno traži, ali i puno daje. Sve. I još uvijek ga voli. Nije princ, ali je njezina srodna duša. I on nju još uvijek voli. Nije princeza, ali je njegova srodna duša.

Oni su jedna duša. Silom razdvojena. A srodne duše ne možeš razdvojiti.

Ni nebo nije granica !

Žive sretni….okruženi dječicom svoga djeteta…..sve je baš onako kako treba biti…..onako kako su oduvijek željeli da bude…..onako prije nego se dogodio život…..