BAJKA ŽIVOTA BR.2 ONA I ON

Živjeli jednom ona i on.

Oboje odgovorni, uspješni intelektualci ali i umjetničke duše, apsolutni kreativci. Uspješni u svemu čega se dotaknu jer rade to strastveno i cijelim svojim bićem. Uglavnom, obadvoje osobe za poželjeti. Ali nesretni u ljubavi. Sa po jednim bračnim brodolomom iza sebe. Svoje srušene snove i ranjene umjetničke duše liječe pišući pjesme i knjige, pretačući bujice neizgovorenih riječi u more stranica. Koje će, možda jednog dana netko i pročitati, a možda i neće, ali njima to i tako nije bitno. Njima je bitno da njihova duša nađe mir. Pa pišu, pišu bez obzira na druge.

Ali oni su i obična ljudska bića, ranjenog ega i slomljenog srca kojeg liječe ulazeći u površne, ne zahtjevne veze (koje od njih traže minimalan emocionalni angažman, jer oni jednostavno ne mogu dati više, ne mogu dati ono što nemaju) sa puno mlađim osobama. Puno mlađim od njih, zgodnim i atraktivnim trofejima kojim liječe svoj ranjeni ego i slomljeno srce.

Trofejima, koji im ništa ne znače, samo popunjavaju tu strašnu prazninu, tu duboku provaliju u srcu koja nastane kad ljubavi nestane. Samo žele preboljeti i preživjeti. Moraju preživjeti ako žele živjeti. A često im se čini da ne žele ni jedno ni drugo. Ali, ipak, budući su snažne i karakterne osobe oni se dižu i idu dalje, ponosno i hrabro, naprijed.

I dakle, žive oni tako blizu jedno drugog, a tako daleko, u svojim malim paralelnim zatvorenim svemirima (s visoko podignutim obrambenim zidovima) koje tako zaštitnički brane i u njih puštaju samo uski, mali krug odabranih. Jer ne žele više biti povrijeđeni. Nikad više, jer ne bi to još jednom mogli preživjeti.

Kad, jednog, lijepog, rano jesenjeg dana, Bog se (ipak) odluči umiješati i odluči spojiti te dvije napaćene, srodne umjetničke duše. I upoznaše se njih dvoje jednog lijepog, rano jesenjeg dana, kako to samo rana jesen zna biti.
Amorova strijela pogađa ih direktno u srce i oboje osjećaju da je to ljubav. Ljubav na prvi pogled. Ne mogu skinuti pogled jedno sa drugog. Utapaju se u beskrajnim dubinama njihovih toplih, nasmiješenih očiju. Čuje se glasni klik. Klik njihovih srodnih duša. Čuju ga oni. Čuje ga Bog. Zadovoljno se smiješe.

Ona i on. Srca im ludo tuku, krv divlje kola njihovim venama. Dah im je ustreptao.
Osjećaju sve to ali ništa ne čine.

Ona, jer je prestrašena, jer nije sigurna da je preboljela bivšeg muža. Prestrašena jer on frapantno nalikuje na njega, ljubav njenog života, kojeg godinama, bezuspješno pokušava preboljeti. I ne zna što se događa. Da li halucinira ? Da li joj njena podsvijest nešto poručuje ? Da li se Bog šali i šalje njegovu reinkarnaciju !?

On, jer ima curu koju voli, doduše ne više onim intenzitetom kao prije, jer mu ne bi onda ona ovako zaposjela misli, srce, sve…. Prestrašen, jer možda svoju curu, i ne voli kako se treba voljeti osoba s kojom želiš provesti ostatak života. Kako se voli srodna duša. Bezuvjetno. Bez praznog prostora u srcu, u koji se netko drugi može neprimjetno (ili pak jako primjetno !) ušuljati.

Ona i on. Odgovorni i časni ljudi, koji ne žele povrijediti nikoga (a ponajmanje sebe) radi možda samo prolazne strasti. Koja oduzima dah, koja ne da spavati, koja ne da jesti, koja ne da misliti…. Jer dovoljni su samo oni. Ona i on.
Možda je to samo luda strast, a možda je ljubav, prava ljubav. Ne znaju. Vrijeme će pokazati.

Dakle, vole se njih dvoje, ludo, divlje, strasno, ali ne čine ništa. Ne žele povrijediti nikoga.
Pa izabiru biti najbolji prijatelji, bez obzira na tu ludu ljubav i strast koja ih je obuzela.
Ona, u međuvremenu, shvaća da je ipak preboljela bivšeg supruga i da može opet voljeti strasno, svim srcem nekog drugog.
On, u međuvremenu rješava odnos sa svojom curom. Nježno, ne želeći je povrijediti, ali svjestan da je sreo svoju srodnu dušu i da mora učiniti sve što je u njegovoj moći da budu skupa. Zauvijek. Ili, cura sama shvaća. Nije bitno. Bitno je da su to nekako ljudski riješili.

Bog je sretan. Oni su sretni. Jer ljubav je ipak, na kraju, pobijedila. Kao uostalom u svim bajkama, pa i u ovoj životnoj bajci.

Ona i on. Vole se nježno i strasno, istovremeno. Žive sretno, okruženi prekrasnom prirodom, livadama i vinogradima. Okruženi njihovim voljenim konjima i puno, puno, voljenih unučića.
Ona slika, piše, pravi vino. Voli ga. On svira, piše pjesme, pije vino. Voli je.

Ipak je istina, život može biti bajka. Ako ga živiš sa srodnom dušom. A oni to jesu.

Srodnu dušu ne nalaziš samo tako. Neki nikad. Ako si sretan, sretneš je možda jednom u životu. A., ako si zaista miljenik sreće, sretneš je i drugi put. A tada je zgrabiš i čvrsto držiš. Jer ako je pustiš da ode, Bog ti je neće, najvjerojatnije, poslati nikad više.
A život je predug da bi ga proveo sa ljudima koji nisu tvoje srodne duše.

Pa onda, iako se panično bojiš ljubavi, prave ljubavi, jer se u stvari bojiš boli, boli koja ti razdire i srce i dušu ako ta ljubav (ipak) nekad završi, budi hrabar. Probaj voljeti duboko i iskreno. Samo hrabro naprijed. Sreća prati hrabre. Bog prati hrabre. A život je ipak samo jedan. I treba ga živjeti hrabro i časno.

Baš poput njih, naših časnih i hrabrih ljudi iz ove životne bajke.

Nje i njega.