MOJ PUT

Ja ne bih bila ovo što jesam da nisam prošla put koji sam prošla.

Moj me put doveo tu gdje jesam, tu gdje baš trebam biti u ovom trenutku. Nema drugih puteva za mene, samo ovaj kojim idem.

Naravno postoje drugi putevi, postoji puno drugih puteva ali oni nisu moji. Oni su namijenjeni za neke druge ljude, oni vode neke druge ljude tamo gdje trebaju biti.
Mene vodi moj put, ja ne mogu ići tuđim utabanim stazama, iako bi to vjerojatno bilo dosta lakše nego krčiti neutabane staze moga puta. Ali bolje je ovako, osobno je i autentično.

Ja svoj put ne mogu preporučiti nikome. Poznat mi je svaki njegov pedalj, svaka krivina, svaka uzbrdica, svaka nizbrdica. Mogu ga detaljno opisati do u tančine ali ne i preporučiti nikome.
To je kao da vam preporučim svoje naočale, meni pomažu da bolje vidim, ali nisam baš sigurna da bi pomogle i vama.

To je moj put, to su moje staze, moje uzbrdice i nizbrdice. Svatko ima svoj put, svoje personalizirane staze koje vode tamo gdje trebamo biti. Svatko plaća cestarinu za svoj put. Ne možeš platiti cestarinu za tuđe pređene kilometre, plaćaš samo za svoje. Svatko plaća samo svoje.

Moj put me oblikovao u osobu koja sada jesam. Sličnu, a toliko različitu od one koja je prvi put zakoračila njime. Moj put donio mi je zrelost, izgradio karakter, oblikovao me i pripremio za puno kvalitetnije odnose, kvalitetnije ljude čiji putevi se ukrštaju sa mojim.
Ljudima koji idu svojim putem, ljudima koji imaju svoj vlastiti put i ne žele oduzeti moj. Ljudima koji me puštaju da nesmetano hodim svojim putem. Ljudima koji me vole, ljudima koje volim.
Moj put je bio težak, moj put je bio krivudav, moj put je bio neizvjestan. Načinila sam puno nesigurnih koraka po njemu, ali moji koraci sve su sigurniji, vidim obrise svoga cilja u daljini.

Ponekad cilj izgubim iz vida, ponekad je pokriven koprenom izmaglice, ponekad zalutam, ponekad zastranim i izgubim se. Ali trasa do mog cilja je zacrtana i kad se izmaglica povuče čvrstim koracima nastavim ići ka njemu.

I plaćam, plaćam cestarinu. Nije mi žao toga novca, jer svatko tko želi biti u uspješnim i zrelim odnosima sa drugim ljudima (a ja to svakako želim) mora platiti cijenu uspjeha sa samim sobom. To je jednostavno tako i nema drugog puta do tog cilja. Nema drugih staza, nema prečica.

Postoji samo on. Moj put !

Svaki pređeni korak mog puta čini me boljom i kvalitetnijom osobom, sposobnijom za zasnivanje i održavanje kvalitetnijih odnosa s drugim ljudima čiji životni putevi se ukrštaju s mojim. Na mom putu neke ljude sam izgubila, neki ljudi su otišli drugim, svojim putem.

Cestarina je nekad bila previsoka i ponekad se pitam da li sam previše platila za ovu ženu koja sada jesam. Cijena je visoka po svim objektivnim kriterijima i mjerilima, i ponekad mi je žao tih para, ponekad mi se čini da sam mogla i jeftinije proći.

Ali znate kako kažu Englezi: „Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari“.
Ili što bi naš narod rekao: „Koliko para toliko muzike.“

Cijena je visoka, ali mi nije žao ni jednog jedinog potrošenog novčića jer je svaki polog za moju budućnost. Konačno mogu dati najbolje od sebe. Konačno mogu dati sebe. Nema tu puno mudrosti i filozofije.
U konačnici vrijedi pravilo: Kvalitetni ljudi – kvalitetni odnosi. Nekvalitetni ljudi – nekvalitetni odnosi. To je cijela mudrost i filozofija koju sam pokupila po (mom) putu.

I da se kvaliteta plaća. Skupo !

U ovom trenutku kristalno mi je jasno na kojoj etapi mog puta se nalazim. Kristalno mi je jasno da moram objaviti moje knjige. Mojim sumnjama došao je kraj, jer tako puno žena luta, tako puno žena traži svoj put. Strahovito puno žena treba putokaze.

Mogla bi to postati moja misija – pokazati im put, njihov vlastiti put. Put koji često vodi k izlazu, izlazu iz nečeg lošeg, izlazu iz nečeg, što je u početku možda i bilo dobro, ali odavno više nije. I one su toga svjesne, ali nemaju snage, nemaju hrabrosti presjeći spone s nečim poznatim, lošim ali ipak poznatim, s nečim što ih ne ispunjava odavno, ali su se navikle. Navikle na život koji ne zaslužuju, navikle na život koji ih frustrira, navikle na život pun beskrajno loših kompromisa, beskrajnih žrtvi.

Njima su potrebne moje knjige, potreban im je glas, potreban im je motiv da se pokrenu i svoj život uzmu u svoje ruke.
Tim ženama posvećujem svoje knjige, tim ženama trebam ja i moj glas. Tim i takvim ženama trebam ja i moj put, da znaju da nisu same. Da znaju da nisu same na svom putu.
Želim to jer imam taj glas u sebi, taj glas u meni koji me tjera da pišem, taj glas koji me tjera da idem mojim putem, taj glas koji me tjera da idem pravim putem.

I dok živim želim da se čuje taj glas, moj glas koji govori u ime svih onih koji traže svoj put.