RAZVOD

Progovaram sa vremenske distance od dvadeset godina…..

Neke stvari su emocinalno vrlo bolne i teške, potreban je protek vremena i emocionalni odmak da bi mogli javno progovoriti o njima.

Razvod braka je jedna od njih.

Odluka o mom razvodu bila je najteža i najbolnija odluka u mom životu. Ali morala sam je donijeti ako sam željela živjeti život dostojan čovjeka. Nije to bila ni pretjerano promišljena, ni pretjerano ishitrena odluka. Bila je odraz mog dubokog očaja i nemogućnosti da na bilo koji drugi način uspijem doprijeti do mog muža, da se trgne, da shvati da me gubi, jednom zauvijek.

Nisam mogla više podnijeti da sam sa nekim tko me ne voli, s nekim koga više ne poznajem, čiji jezik više ne razumijem, nisam više mogla podnijeti tu zaglušujuću šutnju koja se uvukla između nas. Sve smo se više svađali, sve smo više šutjeli, a naše šutnje su prestale biti ugodne, povezujuće šutnje, postale su zaglušujuće glasne, netrpeljive, razdvajajuće.

A i kad si govorio nisam više prepoznavala tvoj glas, tvoje riječi su bile nerazumljive, neshvatljive (barem meni, mislim da su svi ostali shvaćali, ali nitko mi ništa nije govorio, možda iz straha, možda da me ne povrijede…). Uglavnom kad sam konačno saznala (i to iz prve ruke, naravno ne od tebe), cijeli moj svijet se srušio u trenu, sve, baš sve je nestalo preko noći, bila sam u totalnom šoku, pretvorena u amorfnu masu proturječnih osjećaja, bez imalo želje za bilo kakvim logičkim razmišljanjem, bilo kakvim intelektualnim naporom. Bol, ta razdiruća bol koja je dolazila iz mog srca, paralizirala je u potpunosti moj um, zasljepljivala me, zaglušivala me, gušila me…

Da li znaš da kad sam upoznala nju (na njezinu inicijativu, jednog davnog ljetnog dana) nisam ništa jela pet dana, mogla sam progutati samo vodu i ništa drugo, da li znaš da sam završila na infuziji … koja ludnica, košmar, konfuzija (čak i sad kad se prisjetim, u stvari ne moram se ni prisjećati, sve je to neizbrisivo zacrtano u mentalnim slikama u mojoj glavi).

Evo jedna pouka, kad vam se muž iznenada počne čudno ponašati, kad najednom treba više „prostora“ za sebe, kad najednom počne izlaziti bez vas (što dotad nije činio), kad se najednom „počne tražiti“, ne vjerujte mu da se „traži“, vjerujte da je nekog pronašao, čak i ako ste totalno uvjereni (kao što sam to bila ja) da on to ne bi nikad napravio. Vjerujte da bi (čim mu se ukaže prilika).

Mom se prilika ukazala kad sam prvi put otišla na neki znanstveni kongres (na Siciliju). Nije me bilo samo 7 dana, a kao da me nije bilo 7 godina. Odjednom sam počela primjećivati naprijed navedene promjene na mom mužu. A imali smo malo dijete, bebu od godinu dana, pa možete samo zamisliti kako mi je bilo…. nezamislivo!

Željela sam se rastati, željela sam da ta razdiruća bol prestane, željela sam tom nitkovu, varalici i preljubniku nanijeti bol, baš kao što je i on meni nanosio, željela sam ga kazniti, željela sam da pati, željela sam razvod. A sve što sam uistinu željela bilo je da me zagrli, da mi kaže oprosti, da mi kaže volim te. Nije napravio ništa od toga. Krenuli smo na bračnu terapiju, bračna terapeutkinja se vjerojatno osjećala kao sudac u ringu sa dva ljuta protivnika koja ne uspijeva razdvojiti i poslati svakog u njegov kut.

Uglavnom, rekla nam je da prvo završimo srednju školu, pa da dođemo ponovo.

Prošlo je puno vremena od tada, cijeli jedan novi život, koji smo svatko za sebe izgradili i ja i moj bivši muž. Postali smo neki drugi, odrasli ljudi.

Ja sam u međuvremenu i magistrirala i doktorirala, mislim da sam čak završila i tu srednju školu (barem se nadam). Mislim da on još nije (voljela bih da me demantira), nadam se da nije odustao i da će je jednog dana završiti (ne radi mene već radi sebe), jako bi me to radovalo.