HOROSKOP

Tekst je iz moje neobjavljene knjige (napisan 15.01.2018.)

Slomila sam ruku, 02.01.2018. Krasno, divan početak Nove godine. Pet tjedana gipsa, pa fizikalna….Da, baš sam si to poželjela…., ali jebi ga, šta je tu je. Barem je lijeva pa mogu pisati. Ajde de, barem nešto, 5 tjedana slobodnog vremena i zdrava desna ruka. Super, mogla bih napisati 3 knjige, ali nemam inspiracije, a ni želje, niti volje.

Pet tjedana zatvorena u kući. Mislim da ću ispaliti na živce. Mislim da sam već ispalila na živce! Taman kad mislim da mi je krenulo, kad gle čuda, stane. Ne mogu reći da sam iznenađena. Ništa nova. Taj obrazac se stalno ponavlja. Za bikove kažu da ne vole iznenađenja. Pa to je to valjda onda. Svemir se pobrinuo za rutinu, da ne bude iznenađenja, da sam na svom terenu. Da je sve poznato. U stvari, iznenađena sam, kad malo bolje razmislim, slomila sam ruku. Neplanirano i neželjeno, ali barem nije rutinski. A nije ni lako, ali se snalazim. Donekle…., ali ipak šizim. Dobro, vjerojatno bih šizila i da nisam slomila ruku. Jer je prvi mjesec i sve je sivo. Otužno sivo, a kad je takvo vrijeme i moje raspoloženje je u skladu s njime. Trudim se da me ne preplavi, stvarno se sad ne želim osjećati neraspoloženo. Iako situacija nije bajna.

Išla registrirati auto. Nisam uspjela, treba promijeniti gume. Mijenjala ih prije dvije godine, Michelin. Meni izgledaju skroz dobro, ali ne i onom kretenu na tehničkom. Poslala ga u tri pm….Stvarno kreten. Baš mi je to još falilo sa slomljenom rukom. Eto ti džentlmena koji pomaže dami u nevolji. Kreten ….Empatija nula bodova. Moram kupiti gume. Sranje. Trošak. Baš nepotrebno, niti mogu voziti auto sljedećih mjesec dana minimalno, ali moram to napraviti ako ga hoću registrirati. A hoću…Dakle, problemi se nižu, a moja volja za njihovim rješavanjem nije baš na visini.

A horoskop skroz dobar. Za cijelu godinu!!!??? Nemam pojma, valjda neka greška. Možda nisam bik. Možda su me zamijenili u rodilištu. A možda sam samo živčana jer sam već dva tjedna zatvorena u kući. Pa šizim. Vjerojatno. A di da izlazim? Odjevna kombinacija – trenerka, na pola obučena. Na jednoj ruci, ostalo ne može proći preko gipsa.  I tako 5 tjedana. Stalno mi je hladno. Ne izgledam glamurozno. Više kao beskućnik!

Raspoloženje mi malo popravlja činjenica da sam uspjela prijaviti onaj projekt o utjecaju umjerene konzumacije vina na psiho-fizičko zdravlje ljudi.  Nadljudskim snagama, sa slomljenom rukom. Ponosna sam na sebe. Još jednom sam dala 150 % od sebe. Opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Sa rukom ili bez nje. Radila na godišnjem, radila na bolovanju i hvala Bogu uspjela. Projekt prijavljen. Mislim da je jako dobar. Stvarno sam se potrudila što bolje ga napisati. Zadovoljna sam, nadam se da će i evaluatori dijeliti moje mišljenje. Vidjet ćemo. Ako prođe, kreće u kolovozu i traje 4 godine. Vidjet ćemo. Ja sam dala sve od sebe. Sad više ništa nije u mojim rukama. Kako Bog da. Sad je sve u njegovim rukama. A valjda je bilo i do sad. Nisam odustala od prijave iako je stvarno bilo grozno, ali izdržala sam. Bog mi daje neku nadljudsku snagu i volju. Ali iscrpilo me, pa sam sada kad je sve prošlo, prazna i tankih živaca. Bez volje za rješavanjem problema. Htjela bih nešto lijepo, opušteno, bez stresa, bez problema… Stvarno bih. Pun mi je k….rješavanja problema. Taman riješim jednog, iskrsne drugi, riješim drugi, iskrsne treći….

Ne kužim, šta čekaju u redu !!!???

A da tek vidite stan. U stvari bolje da ne vidite. I ja se trudim. Ne gledati. Katastrofa. Kao da je pala bomba. Više njih. Još imam bor! Živi bor. U stvari mislim da više nije živ! Prijateljice su obećale da će to riješiti ovaj tjedan. Treba ga negdje baciti. Pod okriljem noći. Jer Herkulanea ne odvozi borove.

Trebalo bi i pospremiti stan. Temeljitije. Ja sad počistim što mogu sa jednom rukom. A to nije baš puno. Pa sam živčana. Što je razumljivo. Tko ne bi bio. Ali neće se spremiti samo od sebe, iako, iskreno, baš to priželjkujem. Možda se jedna od prijateljica, ili više njih smiluju pa mi srede stan. Nadam se da će im dosaditi da nemaju gdje sjesti, i da će konačno, malo temeljitije navaliti na čišćenje. Priželjkujem to i iskreno se nadam da će im se smanjiti tolerancija na nered. Brine me jedino što su one jako tolerantne žene.

Bile dvije prijateljice. Silva i Nevena. Sve moje prijateljice su super i stvarno ih volim. Ali Silva i Nena su posebna priča. Ne znam kako bih bez njih preživjela ovaj period bespomoćnosti. Kuhale su mi, čistile, družile se sa mnom, vozile kod doktora, uglavnom činile sve ono što prave prijateljice i rade. Pomažu kad ti je pomoć zaista potrebna. Bez puno pitanja i objašnjavanja. Jer pravi prijatelji vide kad ti je pomoć potrebna. Ne trebaš ih ništa pitati, sami se nude. Pa zaboga vide sve, nisu ćorave (neki su se pravili ćoravi, pa im nije ni palo na pamet pitati ako mi kako mogu pomoći, iako znaju da živim sama i da mi je pomoć u ovom trenutku i te kako potrebna;  ali ti su zacijelo već u „kategoriji bivših prijatelja“, ako su to uopće, ikad i bili…).

Dakle, Nevena i Silva su posebna priča. Bez puno riječi i izmotavanja učine sve što vide da ti sama ne možeš. Možda su nam jednostavno horoskopi kompatibilni. Obje su račice, a kao bik se izvrsno slaže sa  rakovima, što se u ovom konkretnom slučaju pokazalo zaista i istinitim.

Ali, isto tako, kao bik se izvrsno slaže i sa ribama. Kao savršena kombinacija za brak, dug i sretan zajednički život. Dakle, moj dragi bivši je riba i kao to je trebalo biti to – astrološka bajka. Možda da smo živjeli među zvijezdama, ali nismo. Živjeli smo na zemlji, na koju smo gadno aterirali kad smo opali sa zvijezda (dugo, dugo je bilo „zvjezdano“, ali kako kažu: „ništa ne traje vječno“). A možda smo, jednostavno, nešto gadno nekompatibilno u podznacima. Mislim da to nećemo nikad doznati. Jer ja svoj podznak ne znam. Ne znam točno vrijeme rođenja, ne piše u mom rodnom listu (nemam pojma, nekako su tu sitnicu, birokracija koja se time bavi, uspjeli zaboravili prepisati u moj rodni list koji sada imam). Uglavnom, nemam pojma, neke komplikacije oko mog preseljenja iz Ljubuškog u Zagreb, pa iz Zagreba u Pulu (ili se zagubilo dok je bio rat). Nemam pojma „izgubilo se u prijevodu“…..

Pitam ti ja moju dragu majku (ne tako davno) da li se možda sjeća sata kad me je rodila. Ona me „blijedo gleda“ i pita šta će mi taj podatak. Ja iskreno odvratim da bih htjela provjeriti koji sam podznak. Ona me još bljeđe gleda i u nevjerici reče. „Ti nisi normalna. Kakav vražji podznak“!☺. Mama naravno ne vjeruje u horoskop. Ja vjerujem pomalo. Ima nešto u tim zvijezdama. Kad čitam o biku i njegovim karakternim crtama, uvijek se zaprepastim. Sve je upravo tako, kao da gledam sebe u ogledalu. Dakle, pravi pravcati bik. Doduše moj dragi buraz, bi rekao: „Prava pravcata, glupa krava“ Kad vjerujem u te gluposti. On naravno, kao i moja mama, ne vjeruje u horoskop i da je bilo što zapisano u zvijezdama. Ja sam onda valjda na ćaću.

Dakle, moja mama je rodila četvero djece. I ja je pitam da li se sjeća nečega što se odigralo skoro prije 50 godina. Razmišlja ona, razmišlja (odlučila je ipak pomoć mi), kad najednom će: „Čini mi se oko 5 ujutro“. Ja sva sretna, evo ga i moj podznak je tu. Kad eto ti opet nje: „A ne, ne, čekaj, čekaj…., to je bila Maja“!

Ma nema veze mama.  „Blaženo neznanje“.

 Tako da ja nemam pojma, ni dan danas, što je krenulo „krivo“ između mene i mog dragog bivšeg mužića. Valjda taj podznak. Zvijezde su krive. Mi zasigurno nismo.

„Blaženo neznanje“!

Da se vratim na moje drage prijateljice. Drage cure iskreno, veliko hvala.

Dakle bile Nena i Silva (odvojeno, jer njih dvije nisu prijateljice, već moje prijateljice, Silva mi je usput i kuma i najbliža susjeda). Donijele za jesti, malo pospremile stan, družili se. Dan protekao lijepo, brže ide kad si u društvu, vrijeme brže prođe. Iako, pojma nemam zašto želim da vrijeme brže prođe, umjesto da se opustim i pokušam uživati kad sam već doma. Baš je to čudno, sad kad sam doma samo jedva čekam da dan prođe, a kad radim jedva čekam kad će vikend i kad ću biti doma da ništa ne radim. Čudno. Valjda nešto u vezi sa ljudskom prirodom, ili mojom prirodom, nemam pojma. Uvijek ti se čini da je nešto drugo bolje, da bi nešto drugo bilo zanimljivije, pa kad probaš to drugo i ne čini ti se toliko zanimljivo, i tako unedogled.

Recimo, ja po zimi uvijek zamišljam ljeto, plažu, more, toplinu… A usred ljeta naviru mi slike okićenog bora, Božićnog blještavila, blagdanske atmosfere….

Uglavnom, imam lagani problem sa uživljavanjem u sadašnjost. U stvari, mislim da je to već malo veći problem kad se moram uživljavati u nešto, umjesto da to nešto, samo jednostavno živim. Još malo materijala za psihoanalizu kojoj se redovito podvrgavam. To mi postaje pravi, pravcati hobi. Psihoanaliza. Mislim da postajem sve bolji i bolji psihoanalitičar. Sama sebi najbolji pacijent. Nisam još ustanovila pravu dijagnozu ali se ne predajem. Možda bi najbliži opis bio – dosada. Dosada me ubija. Ne znam zašto. Možda jer sam jednostavno tip od akcije i adrenalina. Trenutno, akcija i adrenalin 0 %. Organizam mi je u stanju apstinencijskog šoka.

Svašta bih nešto, a ne mogu ništa.  U stvari mogu. U glavi. Ofarbala zidove, kupila novi kauč, počinjem mijenjati stolariju, iako mislim da je to malo veći zahvat i da neću imati dovoljno para.  U stvari sigurna sam da neću imati. Već mi je sad problem ova situacija sa gumama. Definitivno odustajem od stolarije! Nova boja zidova i novi kauč sasvim su dovoljni da moj stančić zablista kao nov i usreći me kao onog davnog dana prije 14 godina kad je postao moj.  U stvari moj i bančin. Moj će biti za nekih 20 godina. Sitnica. Već sam davno skužila da je vrijeme relativan pojam. A i banka je ok. Ne petlja se previše u naše zajedničko vlasništvo. Hvala Bogu!

 Dok farbam i kupujem novi kauč trudim se ne gledati previše okolo. Da ne vidim bor. Da još je tamo. Nevena je obećala da će to riješiti ovaj tjedan. Donijeti pilu, raspiliti ga i u dijelovima zbrinuti na neko prihvatljivo mjesto. Zamolila sam je da to ne bude u blizini moje zgrade. Da me ne dovedu u vezu sa njim. Obećala je da će biti 100 %  ekološki. U blizini susjedne zgrade!☺ Uglavnom, dolazi sa tom pilom. Nadam se da nikome neće izgledati sumnjivo. A možda mi se i ostvari želja i usred ljeta imam okićeni bor i blagdansko blještavilo.  Da ne moram zamišljati!

Evo promijenila sam i karijeru. Sada sam uvaženi life coach i psiho analiziram do mile volje. Druge. Zgodna promjena. Bolje je kad nisi vlastiti pacijent. Uvijek mi je bilo zanimljivo dijeliti savjete i praviti se pametnom. Jedini problem je što u coachingu ne smijemo dijeliti savjete. Trebamo navesti klijenta da sam nađe rješenje i osloni se na vlastite snage, koje su u njemu, a mi ga samo trebamo potaknuti da to osvijesti i uhvati se u koštac sa rješavanjem problema i ostvarivanjem vlastitih ciljeva. Što je skroz ok ako nam je klijent netko tko uistinu želi nešto promijeniti u svom životu i ako je dovoljno pametan i uporan da to i ostvari. Ne mogu utjecati na klijentovu inteligenciju. Ne može ni on. Ne mogu davati savjete. Ali se mogu praviti pametna, to mi dobro ide. Volim to raditi. Nemam pojma, možda sam stvarno pametna, a možda sam se samo ufurala. Neću provjeravati. Dobro je ovako. Bitno je samo da klijentu izgledam pametno. Sigurno ne može odnemoći u ostvarivanju njegovih ciljeva kad izgledam kao da sam ostvarila vlastite.

Valjda jesam. Evo me, life coach glavom i bradom. Dobro mi ide. Imam para za kompletnu renovaciju stana, uključujući i stolariju. Koja mi stvarno ide na živce već duže vremena. Sva vrata su smeđa. Grozno. Želim bijela, moderna vrata u skladu sa prozorima. Koji su bijeli i moderni. Nije loše biti life coach, mada do prije pola godine nisam nikad bila čula za taj pojam. Ali evo sada znam. Mada nisam imala pojma da ne smijemo dijeliti pametne savjete (što ja jako volim). Ali smijemo se praviti pametnim (što isto jako volim!).

Life coach i spisateljica. Super. Već mi je bolje. Nije mi više dosadno. Ne smeta mi ni slomljena ruka, blještavi bor mi je baš simpatičan i produžuje blagdansku atmosferu. Smeđa vrata su u skladu sa  namještajem.

Život je lijep !