KOJI SU PRIKLADNI SIMPTOMI PEDESETIH GODINA

Iz moje neobjavljene knjige “Pedesete su nove tridesete”. Napisano 07.03.2019., a još uvijek tako aktualno…

Kako bi se trebala osjećati žena na pragu pedesetih? Koje su prikladne emocije? Koje su prikladne zdravstvene smetnje? Da li se žena na pragu pedesetih može osjećati mlado i poletno bez ikakvih neugodnih simptoma koji su lagani pokazatelj njezinih (ipak) zrelijih godina. Menopauza, nesanica, umor, bezvoljnost, valunzi, povišen tlak, kolesterol….

Da li su sve te smetnje i smetnjice uzrokovane laganim „zamorom materijala“, primjerene i svojstvene godini proizvodnje? Da li se ja osjećam u skladu sa svojim godinama?

Što to ustvari znači „osjećati se u skladu sa svojim godinama“?

Ja se u svakom slučaju želim osjećati dobro, poletno i entuzijastično uživati u životu i svemu što radim i uglavnom je to tako. Ali s vremena na vrijeme sustignu me ti naprijed nabrojani simptomi  koji me ometaju u normalnom funkcioniranju, kad moje tijelo jednostavno počne „trokirati“ i počne me onemogućavati u obavljanju redovitih aktivnosti.

Da li je to znak da bih trebala prestati s uobičajenim aktivnostima? Da li trebam prestati raditi ovo što radim i početi nešto sasvim stoto….Vjerojatno ne, i šta ako prestanem, od čega ću živjeti…šta ..jednu sekiranciju zamijenit drugom još gorom….neš’ ti rješenja….

Iako, svako toliko mi bljesne slika mene kao umjetnice, slikarice, spisateljice….ali eto nikako da se pokrene ta moja spisateljska i umjetnička karijera…a šta i da se pokrene, da li se od toga uopće može živjeti …?

Odmah mi na pamet padne onaj lik, bivši beskućnik koji se bori za bolji status i položaj u društvu sadašnjih beskućnika (izvukao se kao sa ulice, ali ni sad mi ne djeluje baš jako prosperitetno), koji je u stanje beskućnika dospio kad je otvorio umjetničku galeriju i propao skroz na skroz…ostao bez galerije, kuće, obitelji…samo tako jednog dana završivši na ulici bez ikoga svoga, „ko Pale sam na svijetu“.

Tako barem glasi njegova verzija priče, vjerojatno se to i nije baš odigralo samo tako …ali približno tome sigurno jest.  Pa mi tako naglo splasne želja za napuštanjem posla i otpočinjanjem umjetničke karijere koja bi predstavljala moj jedini izvor prihoda. Bilo bi super kad bi se od toga moglo živjeti….bilo bi da smo možda u Americi, a da sam ja Rhonda Byrne….ali nismo…ovo nije Amerika nego Hrvatska….ja nisam Rhonda niti ću ikada biti….a otpočinjanjem bohemskog načina života postoji realna opasnost da postanem kao onaj naš simpatični bradonja (bivši) beskućnik, borac za humaniji i bolji život sve većeg broja beskućnika. Ne znam koliki je udio njih s umjetničkim sklonostima, a koliki udio njih se jednostavno ne snalazi u životu i ne zna se odgovorno nositi s životnim zahtjevima koji su sve veći i veći…i jednostavno neki „puknu“, odustanu i nema više povratka nazad (bar nema jednostavnog povratka nazad u normalni život).

Tako da bih ja nekako usporedno i jedno i drugo, „pravi posao“ (koji je dobar i financijski isplativ, kojeg volim ali koji me i dosta umara) i pisanje i slikanje (koji su financijski totalno neisplativi ali me jako opuštaju i usrećuju) … mislim da to mogu i da bi mi predstavljalo pravo zadovoljstvo.

Treba mi neki poticaj, nečija pomoć, „vjetar u leđa“ da se pokrene ta moja dodatna karijera.

Imam dobru volju, mislim da moje knjige nisu najkreativnija stvar na svijetu (ne pišem poput J.K.Rowling o Hobitima i vještičarenju, ne otkrivam tajne poput Rhonde), ali ako može Nives objaviti knjigu (čak dvije!) pa zašto ne bih mogla i ja !?

Tko je Nives pomogao? Netko utjecajan očigledno.

Molim Boga da on urgira „glavom i bradom“, a ako ne želi osobno uplitat prste u moju umjetničku karijeru, usrdno ga molim da mi pošalje nekog tko bi se time malo pozabavio …šta znaš…možda se ljudima i svidi….

Moje tijelo mi šalje signale da mu treba promjena, da trebam usporiti, da mu treba odmor, relaksacija, opuštanje?

Treba mi sve to da bih se opet osjećala snažno i moćno, doraslo svakodnevnim obavezama, ali treba mi i zrnce sreće i Božje providnosti…..

A ne bih imala ništa ni protiv kapljice ljubavi, a pogotovo ne protiv mora ljubavi….

Nisam liječnik, ali odgovorno izjavljujem da bi to itekako doprinijelo poboljšanju mog zdravstvenog statusa i nestanku „simptoma pedesetih godina“!