Otvoreno by Sanja Radeka

IMAM LI DOVOLJNO GAĆA?

Jedno poglavlje mog života polako ide svome kraju….

Projekt HRZZ VINUM SANUM koji je u moj život donio puno krasnih ljudi (zaista ih sve doživljavam kao prijatelje, a moje drage doktorandice Saru, Enu i Fumicu čak i kao članove moje obitelji), uspjeha i sreće, uz puno napornog rada mojih suradnika i mene kao voditeljice, vrlo uspješno je proveden i završava 27.12.2022. (#jošsamomaloizdržimo).

Smatram se blagoslovljenom i uistinu sam jako zahvalna na svemu…

Čisto da znate, početkom listopada 2022. planiram prijaviti novi znanstveni projekt, svojevrstan nastavak sadašnjeg (koji mi je u ono vrijeme bio veliki izazov). Ako projekt prođe na natječaju, poznajuć mene, vjerojatno ću se osjećati slično kao onda, jer opet planiram ući u relativno (čitaj skroz) nepoznato područje za mene (#volimuzbudljivoinepoznato, iliti #skrozsamluda).

Btw, slikam i certifikat za life coacha imam, prezime još nisam promijenila (#radimnatome 😉), i dalje me obuzimaju tjeskobne reakcije što svoju intimu dijelim s drugima (#madasvevišeuživam).

Pa pročitajte onda kako je to bilo prije 4 godine …

Iz moje neobjavljene knjige “Pedesete su nove tridesete”., napisano 15.08.2018.

“Skužila sam zašto se ja često osjećam tjeskobno, strah me je i „usrana sam ko grlica“.

Često izlazim iz zone komfora. Svojom voljom (ničim izazvana) koračam (ili bolje rečeno bacam se na glavu) u nešto novo, nepoznato, što me uzbuđuje ali ujedno i plaši. Plaši jer mi je nepoznato, jer ne znam što me očekuje (a žarko želim probati i saznati), pa sam često uzbuđeno ushićena, ali i tjeskobno preplašena. A nitko me ne sili na to, osim nešto iz mene željno novih doživljaja, novih spoznaja, novih iskustava. Ne znam što je to i kako to nazvati, to nešto što je duboko u meni a tjera me na svladavanje izazova, iznova i iznova.

Nikada se nisam smatrala avanturisticom, niti osobom sklonom bilo kakvom riskantnom ponašanju. Pa zaboga, već 25 godina idem na istu plažu. Isto toliko godina imam istu frizerku (i gotovo istu frizuru; malo eksperimentiram s promjenom boje, ako to možemo nazvati odvažnošću), ginekologicu, doktoricu, zubaricu….

Jedino što sam u životu promijenila je muž, odnosno bračni status (a ni to zasigurno ne bih mijenjala da je bilo dobro) ….e to je, kad malo bolje razmislim, bilo uistinu odvažno!

Znači, generalno volim da su stvari dobre, poznate, sigurne i pod kontrolom. To mi donosi spokoj i mir.

Ali eto u zadnje me vrijeme hvata nemir, svašta bih nešto što nisam dosad. Želim probati, vidjeti, doživjeti ….. i u trenutku ludog nadahnuća odlučujem se na to. Uopće pretjerano ne razmišljam (ma čini mi se da ne razmišljam uopće), već „što na umu, to na drumu“ i paf, odmah naglavačke „grlom u jagode“.

Ma nemam ja uopće neko pretjerano samopouzdanje (dobro, nije da nemam, ali ne baš toliko, često me hvata strah i dilema, tipa „šta sad?“, „kud sad?“, i sl.), samo jednostavno moja želja za iskušavanjem nečeg novog što poželim ostvariti, želja za svladavanjem izazova je jednostavno puno veća i puno jača od prirodnog straha od nepoznatog. Pa ja tako onda nakon svakog tjeskobnog napada i straha koji me obuzme, uredno presvučem „posrane gaće“, nabacim novu obleku, zasučem rukave i riješim „situaciju“ i uživajući, samopouzdano idem dalje do neke nove nepredviđene situacije koja mi izazove tjeskobnu reakciju.

Već poznati scenarij. Sreća božja da imam dovoljno gaća!

Moram sve probati. Moram se iskušati u nečem novom što me privlači i interesira. Pa kad ću ako neću sad. Ako sam prvu polovicu života provela crnčeći da nam (sinu i sebi) osiguram normalnu egzistenciju, topao dom, emotivnu i materijalnu sigurnost; drugu polovicu života želim provesti radeći sve ono što me veseli i što želim probati raditi bez obzira na prisutni strah, bez obzira što to od mene iziskuje izlazak iz „zone komfora“, bez obzira što to od mene iziskuje iskušavanje vlastitih mogućnosti i vlastitih granica.

Jednostavno želim proširiti vlastite granice, vlastite mogućnosti, vlastite kompetencije, činiti odvažne i hrabre stvari koje želim činiti. Sve to mogu jer imam dovoljno hrabrosti i samopouzdanja. I dovoljno gaća naravno.

Pa eto, iako nisam pisac, niti sam to ikada namjeravala postati, sad baš žarko želim biti pisac, bez obzira na tjeskobne reakcije koje me obuzmu pri pomisli da će baš svi imati uvid u moju najdublju intimu (mislim da mogu doskočiti toj situaciji, i tako me hvata želja za promjenom prezimena, mogu promijeniti cijeli identitet …Sarah Carlington …to mi baš dobro zvuči).

Pa onda taj božji projekt VINUM SANUM. Pa zaboga ja nemam pojma o medicini i psihologiji, i di da uopće nađem 150 ljudi koji žele sudjelovati u istraživanju i piti moja vina!?

Šta ako mi vina ne budu dobra? Šta ako umjerena konzumacija vina ne pokaže neke rezultate?

Šta mi je uopće to palo na pamet!? Evo šta je meni palo na pamet, ali šta sam još 15 ljudi (i to 15 znanstvenika) i 5 drugih institucija (što fakulteta, što instituta) uvukla u to.

Majko moja di mi je bila pamet? Ma šta meni, di je bila njima!

Sanja smiri se, duboko diši ….. bit će sve ok….., uporna si i ambiciozna, voliš svladavati izazove (ili probleme kako bi ih neki nazvali), možeš ti to. Možeš sigurno.

Možeš biti i slikarica. Možeš biti i life coach. Možeš sve što poželiš. Možeš 100%.

Samo prvo presvuci gaće! E jebi ga, tako ti je to u životu. Nema velikih stvari bez usranih gaća! To mi postaje životni kredo. Neka je, šta ima veze, bolje mi je to nego, šta ja znam, „Nema kruha bez motike“ ili sličnih trudbeničkih krilatica.

Eto tako, trenutno osjećam mješavinu straha, treme, iščekivanja, uzbuđenja, nemira …

Sve u meni vrije. Želim napraviti nešto veliko i dobro. Za mene, ali i za druge, jer ipak sam ja mali Narcis i želim potvrdu i odobravanje. Ajde ljudi, dajte malo podrške, molim vas, ipak nemam toliko gaća. Šalu na stranu (ma šta šala, majke mi ponekad se paraliziram od straha), svakome od nas, koliko god se hrabri i samopouzdani činili, potrebna je podrška i odobravanje okoline. Ni ja nisam iznimka. Svakakve ideje mi padaju na pamet, neke mogu sprovesti u djelo, neke ne mogu. I za te što ih mogu sprovesti, osim mene kao idejnog začetnika i glavnog operativca, potrebna mi je pomoć ljudi koji me uvažavaju i podržavaju, potreban mi je Božji blagoslov i zrnce sreće naravno.

Ako to imam, onda imam sve. Ajde ljudi, ajde Bože! – ja dajem sve od sebe.“

ČEKAJ ME

Čekaj me…

Tamo,

Gdje cvrčka čuje se poj.

Tamo,

Na pučini mekoj,

Gdje more ljubi nebo.

Tamo,

Na toplom morskom žalu,

Gdje tijela naših ostao je trag.

Tamo,

Gdje ljubav je.

Tamo,

Čuvaj mi mjesto,

Jer doći ću ti ja.

Kad mjesec pozdravi dan,

Kad nestane zlatni sunčev sjaj,

Kad mir i spokoj dušu ispune ti,

Baš časak, između jave i sna,

Doći ću ja.

Ti čekaj me,

Al’znaj,

Ljubav žrtva nije,

Tek nježni dodir

Duše dvije

Što takle su se….

KOJI SU PRIKLADNI SIMPTOMI PEDESETIH GODINA

Iz moje neobjavljene knjige “Pedesete su nove tridesete”. Napisano 07.03.2019., a još uvijek tako aktualno…

Kako bi se trebala osjećati žena na pragu pedesetih? Koje su prikladne emocije? Koje su prikladne zdravstvene smetnje? Da li se žena na pragu pedesetih može osjećati mlado i poletno bez ikakvih neugodnih simptoma koji su lagani pokazatelj njezinih (ipak) zrelijih godina. Menopauza, nesanica, umor, bezvoljnost, valunzi, povišen tlak, kolesterol….

Da li su sve te smetnje i smetnjice uzrokovane laganim „zamorom materijala“, primjerene i svojstvene godini proizvodnje? Da li se ja osjećam u skladu sa svojim godinama?

Što to ustvari znači „osjećati se u skladu sa svojim godinama“?

Ja se u svakom slučaju želim osjećati dobro, poletno i entuzijastično uživati u životu i svemu što radim i uglavnom je to tako. Ali s vremena na vrijeme sustignu me ti naprijed nabrojani simptomi koji me ometaju u normalnom funkcioniranju, kad moje tijelo jednostavno počne „trokirati“ i počne me onemogućavati u obavljanju redovitih aktivnosti.

Da li je to znak da bih trebala prestati s uobičajenim aktivnostima? Da li trebam prestati raditi ovo što radim i početi nešto sasvim stoto….Vjerojatno ne, i šta ako prestanem, od čega ću živjeti…šta ..jednu sekiranciju zamijenit drugom još gorom….neš’ ti rješenja….

Iako, svako toliko mi bljesne slika mene kao umjetnice, slikarice, spisateljice….ali eto nikako da se pokrene ta moja spisateljska i umjetnička karijera…a šta i da se pokrene, da li se od toga uopće može živjeti …?

Odmah mi na pamet padne onaj lik, bivši beskućnik koji se bori za bolji status i položaj u društvu sadašnjih beskućnika (izvukao se kao sa ulice, ali ni sad mi ne djeluje baš jako prosperitetno), koji je u stanje beskućnika dospio kad je otvorio umjetničku galeriju i propao skroz na skroz…ostao bez galerije, kuće, obitelji…samo tako jednog dana završivši na ulici bez ikoga svoga, „ko Pale sam na svijetu“.

Tako barem glasi njegova verzija priče, vjerojatno se to i nije baš odigralo samo tako …ali približno tome sigurno jest. Pa mi tako naglo splasne želja za napuštanjem posla i otpočinjanjem umjetničke karijere koja bi predstavljala moj jedini izvor prihoda. Bilo bi super kad bi se od toga moglo živjeti….bilo bi da smo možda u Americi, a da sam ja Rhonda Byrne….ali nismo…ovo nije Amerika nego Hrvatska….ja nisam Rhonda niti ću ikada biti….a otpočinjanjem bohemskog načina života postoji realna opasnost da postanem kao onaj naš simpatični bradonja (bivši) beskućnik, borac za humaniji i bolji život sve većeg broja beskućnika. Ne znam koliki je udio njih s umjetničkim sklonostima, a koliki udio njih se jednostavno ne snalazi u životu i ne zna se odgovorno nositi s životnim zahtjevima koji su sve veći i veći…i jednostavno neki „puknu“, odustanu i nema više povratka nazad (bar nema jednostavnog povratka nazad u normalni život).

Tako da bih ja nekako usporedno i jedno i drugo, „pravi posao“ (koji je dobar i financijski isplativ, kojeg volim ali koji me i dosta umara) i pisanje i slikanje (koji su financijski totalno neisplativi ali me jako opuštaju i usrećuju) … mislim da to mogu i da bi mi predstavljalo pravo zadovoljstvo.

Treba mi neki poticaj, nečija pomoć, „vjetar u leđa“ da se pokrene ta moja dodatna karijera.

Imam dobru volju, mislim da moje knjige nisu najkreativnija stvar na svijetu (ne pišem poput J.K.Rowling o Hobitima i vještičarenju, ne otkrivam tajne poput Rhonde), ali ako može Nives objaviti knjigu (čak dvije!) pa zašto ne bih mogla i ja !?

Tko je Nives pomogao? Netko utjecajan očigledno.

Molim Boga da on urgira „glavom i bradom“, a ako ne želi osobno uplitat prste u moju umjetničku karijeru, usrdno ga molim da mi pošalje nekog tko bi se time malo pozabavio …šta znaš…možda se ljudima i svidi….

Moje tijelo mi šalje signale da mu treba promjena, da trebam usporiti, da mu treba odmor, relaksacija, opuštanje?

Treba mi sve to da bih se opet osjećala snažno i moćno, doraslo svakodnevnim obavezama, ali treba mi i zrnce sreće i Božje providnosti…..

A ne bih imala ništa ni protiv kapljice ljubavi, a pogotovo ne protiv mora ljubavi….

Nisam liječnik, ali odgovorno izjavljujem da bi to itekako doprinijelo poboljšanju mog zdravstvenog statusa i nestanku „simptoma pedesetih godina“!

SVRBI ME

Citirat ću dragu dr. Christiane Northrup (knjiga ŽENSKO TIJELO ŽENSKA MUDROST):

„Ne možete ništa stvoriti za drugu osobu. Možete pružiti potporu. Na kraju, svaka od nas, mora naučiti kako stvarati za sebe, tako da smo slobodne živjeti život kako nam to diktira naše srce. Ne možemo stvoriti novi svijet ako vjerujemo da moramo ostati mali i nedjelotvorni na bilo kojoj razini kako bi nas drugi voljeli ili da bi oni bili sigurni u našoj blizini. Morala sam primijeniti tu spoznaju na sve svoje odnose, na svim razinama. Problemi u svakoj situaciji, mali ili veliki, uvijek su isti. I svode se na isti strah: hoću li biti voljena ako postanem sve ono za što sam stvorena? Odgovor je da. Ali možda će te otkriti da vas vole drugi ljudi, oni od kojih to isprva niste očekivali.“

Volim ovu ženu! Carica!!

Sve istina, majke mi. Cili život sam kao neka podrška i potpora, uglavnom mojim muškarcima dok se oni kao pronalaze, snalaze i staju na svoje noge, postajući to što žele postati…uglavnom vazda neki problem jer se oni kao osjećaju inferiorno u odnosu na mene, pa ja kao ono iz lojalnosti ne smim reć ili uradit to bolje nego on (da mu ne potkopam krhki muški ego), pa ono, ajde pravi se kao da ništa ne znaš ili pak da znaš vrlo dobro, pa ga motiviraj i podiži mu ego…uglavnom vazda neki k…c oko toga. U svakom slučaju iscrpljujuće do zla boga. Dobre sam duše, empatična i spremna pomoći, nije mi ža, čak dapače i sama nudim pomoć, i duram, duram…sve dok ne pošizim i kažem: Dosta je brate i Bogu i čoviku!! (stara Hercegovačka koja se koristi kad ti je ono baš pun k…c dotične osobe i dotične situacije).

S druge strane, dok sam ja postajala sve ono za što sam stvorena (i dalje sam u kontinuiranom procesu nastanka neke nove mene) neki za mene vrlo važni ljudi od kojih sam očekivala odobravanje i podršku su zgiljali, pobigli ko vrag od tamjana. Odobravanje i potpora ništa, nula, zero… crta, magla..i samo tako…nema ih više u mom životu.

Ali došli su neki novi ljudi, pa i neki od tih novih po malo zgiljali dok se ja po malo preobražavam u to nešto sve za što sam stvorena. Majke mi moje ne znam ni ja šta će sve od mene na kraju postat, ali znam šta god bude da ja maksimalno uživam u svakom danu moga postojanja. Uporna sam i tvrdoglava ko mazga, kad mi nešto padne napamet da bi ja kao mogla bit baš to (npr. znanstvenica, life coach, mindfulness trener, slikarica, spisateljica), napenalim se na to bez razmišljanja jer mi se oće da probam baš to i ne jebem živu silu (odnosne sve one koji mi govore koji će mi to k…c u životu) dok to ne postanem. I to je super, odličan recept za sve one koji žele postati to već što žele postati. Super je i za mene, samo što kod mene ima jedna otegotna okolnost, a to je što mi brzo dosadi to što sam postala. Draži mi je proces nastanka tog nečega nego biti to nešto. Jebi ga, nismo svi savršeni…iako sam se ja bila ufurala da jesam.

Baš sad razmišljam da odavno nisam postala ništa novo. I sve me svrbi. Baš bi neki novi projekt. Može i znanstveni, taman mi ovaj sadašnji završava ove godine, a imam dobru ideju pa ću poraditi na tome i prijaviti ga, pa šta bude. Volila bih da prođe jer bih se želila bavit baš s time (pročitajte naprijed kakva sam kad se napenalim na nešto), fora ideja, neću previše o njoj…uglavnom svojevrsni nastavak sadašnjeg projekta, samo što će fokus biti na nusproizvodima vinifikacije i mogućnosti njihovog korištenja u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji.

Ali, naravno, ja bih i nešto drugo…ko na primjer wine bar, ništa pretenciozno, nekoliko stolova, šank, dobro vino, fina klopa, degustacije, probrano društvo, izložbe slika, književne večeri…

Stvarno me sve svrbi (doslovno), neki dan napad alergije (treći u mjesec dana), oči natečene, podbuhle, crveno, svrbi, curi (a da ste tek vidili kako izgleda, ja bih se svaki put prepala kad bi otišla na ogledalo)…ajme majko….dobila antihistaminik, sad se smirilo…nemam pojma na šta sam alergična, trebalo bi napraviti alergo test (dok ja dođem na red, to će sto posto proć samo od sebe).

Ja mislim da je to zato jer moram postat nešto novo, pa sam stresirana dok razmišljam šta bi to točno bilo i što sve moram napravit da postanem to nešto novo. A i moram pozavršavat sve ovo staro što sad radim. Nije to lako. Posa je to. Umorna sam i nervozna. Nadam se da će mi godišnji pomoć da se sredim i smirim.

Uglavnom stres, sto posto.

Eh, i da ne zaboravim…u vezi sam….pa pročitajte sve ono od naprid (muškarac, krhki ego, podrška….)…uglavnom sekirancija…intuicija mi govori da bi to možda moglo biti povezano s mojom alergijom (đava me odnijo ako to nije to, što bi rekla moja baba, pokoj joj duši)…za sad pijem antihistaminik i napisala sam kolumnu da izbacim to iz sebe. Za malo ozbiljnije rješavanje uzroka problema ćemo vidjeti…poznajući mene, riješit ću to ovako ili onako!

Jebi ga, sorry, al’morat ću se počešat tamo di me svrbi… kad tad…

UPOZNAJ ME

Upoznaj me,

Ako hrabrosti imaš,

Upoznaj me,

Ja više sam od onog što vidiš.

Čitaj mi sa usana

Dok bez glasa govorim,

Čitaj mi iz očiju

Dok te sneno gledam.

Upoznaj me,

Ja sam i bonaca i nemirno more,

Ja sam i nježni povjetarac i olujna bura,

Ja sam i sigurna luka,

I ocean koji privlači i plaši.

Upoznaj me u pjesmama mojim,

Budi moj vjetar u leđa,

Ti raširi mi krila

Dok za snovima letim.

Kažeš da zločesta sam

Ali nisam,

Krimen moj je dušo

Što se pitam,

Dal’ skupa mogu noć i dan?

Dal’ ti si taj što između redova čitati znaš?

Dal’ ti si taj što me u dušu poznaš?

To vrijeme pokazat će tek.

Dušo,

Ti upoznaj me sad.

ŽIVOT KAO PJESMA

Ti,

Ugasi oblake,

Upali sunce,

Zlatni prah njegov

Ti po meni prospi,

U pjesmu život mi pretvori.

Livade šarene nacrtaj,

Lancem od cvijeća

Ti okiti me,

Plaštem satkanim od ljubavi

Ti zaogrni me,

Dok proljetnu rosu

Ispod nogu bosih ćutim.

Ti, u pjesmu, život mi pretvori.

Ti,

Bubamaru na prstu donesi mi,

Ptičje gnijezdo uslikaj,

Djetinjim osmijehom

Ti nasmiješi se.

Život kao pjesma,

S tobom,

Nek’ zauvijek bude.

CRTICA

Da upoznam te,

Cili život jedan, malo mi je…

I dok pitam se,

Zašto tek sad,

Zašto baš sad, a ne ranije,

U srcu svom ja odgovor znam,

Da ranije sreli smo se,

Mi shvatili se ne bi.

Zapitaš li se i ti,

O kako malen li je život jedan,

Kad u malenu crticu,

Između dva broja stane?

Stranče, putniče,

Što u moj život ušao si,

Ja dajem ti sve

Što na svijetu ovom imam.

Nije puno,

Malena je,

Al’ sve što imam,

Ona je.

Ti dio moje crtice budi…

VOLIM ZIMU…OPET

Sjećam se….

One davne zime devedeset i neke,

Kad nestalo je svega,

Kad nestalo je mene,

Zamrzih hladnoću što ulazi u kosti,

I krv u žilama mi ledi.

Mnoge hladne zime od tada prohujaše,

Ljubav, kao Sveti gral,

Nedostižna posta…

A onda, jednog dana,

Ti došao si,

Zimu u proljeće pretvorio si.

Nadrealno nestvarno,

A opet, tako,

Iskonski stvarno…

Sve pjesme moje,

Sada su o tebi,

Stihove najljepše, napisah iz srca,

Zarobljenog u šaci tvoje ljubavi.

Tebe čuvam za kraj,

Jer ti došao si da ostaneš.

Volim te…

DA, LJUBAV JE TO….

Da, ljubav je to….

Šapnuo si mi tiho, najtiše,

Dok nestajem u toplim očima tvojim,

Nestajem u čvrstom zagrljaju tvom…

Jedan dan,

Samo jedan dan

Bio je dovoljan

Da zaboravim sve,

Što prije bilo je…

Jedna muška suza

Stidljivo skrivena u oku tvom,

Nježni drhtaj usnice,

Dok čitao si stihove moje,

Dovoljno bilo mi je…

Ti si moj mali miš,

Ti si moj veliki medo,

Ti si moj Heroj ulice…

Radujte se prijatelji moji,

Jer On voli me sa srcem na dlanu,

I slobodu mi daje.

Njegova, a posve svoja,

Ja vratila sam se živote…..

DAL’ LJUBAV TO JE?

Došao je i taj dan,

Dan kao san,

Dan kad ljubav

Pokucala je na vrata.

Posve neobičan i pomalo lud si bio,

Kao da s ovog svijeta nisi.

Zaigrano dijete, prepoznah odmah u tebi,

Jer i u meni je još sav taj djetinji žar.

Prepoznao si me u pjesmama mojim,

Dok ja ni ne poznavah te.

Dal’ uistinu mi smo ti,

Što tražismo se život cijeli,

Vrijeme pokazat će tek.

I dok želja zamagljuje mi um,

Ja pitam se dal’ ljubav to je?

Dal’ ljubav to je,

Kad slapa, ni vjetra huk,

Ne čuju se od srca

Što u grudima bije?

Dal’ možda, ipak,

Ljubav je to,

Kad sebi kažeš da sigurno nije?

Dal’ ljubav to je, ja ne znam,

To samo vrijeme pokazat može,

Al’ dobrodošao u moj mali kutak Svemira,

Lipi moj Istrijan

Iz Ljubuškog ponosnoga grada.

Dobrodošao mi Ti,

O, vrli moj pjesniče,

Ja čekala sam tebe.

Dal’ ljubav to je, ja ne znam,

To samo vrijeme pokazat može…