BOJE JESENI

Hodam za bojama jeseni

Praćena mirisom borovih iglica.

Hodam bivajući u trenutku,

Osluškujući zvuk

Njihovog pucketanja

Pod mojim stopalima.

Hodam …

Ćuteći boje jeseni

Prostrte po livadama,

U krošnjama stabala

Što zrele plodove nose.

I dok kaplje znoja

Oplahuju mi lice,

Ja ćutim okus soli

Na vrelim usnama.

Čujem uzdahe otpalog lišća,

Dok po njemu čvrstim koracima gazim,

Il’ me to možda, nečujno,

Tvoja sjena prati?

I, dok sa sutonom,

Još jedan dan na počinak odlazi,

Ja hodam brže,

Da na tebe ne mislim.

Trčim….

Al’ ipak,

Ja ćutim te

U bojama jeseni.

BUDI SILA PRIRODE

Ne boj se,

Budi sila prirode,

Odagnaj tminu.

Budi zvjezdano nebo,

Budi sunčev žar,

Budi mjeseca sjaj.

Budi morski val,

Budi kiše šum,

Budi vjetra huk,

Budi tišine zvuk,

Budi olujni grom,

Budi toplinom okupan dom.

Budi ptica u letu,

Budi cvijet u cvatu,

Budi zlatno klasje,

Budi rosna trava,

Ono nešto,

Samo naše,

Sačuvaj od zaborava.

Zaustavi vrijeme,

Nek satovi stanu,

Slobodan budi,

Sada i ovdje,

A ne u neko bolje sutra.

Budi sila prirode,

A ne kukavni sin,

Budi sve što jesi

I ponosno stoj,

Budi sve to

I ostani svoj.

MAJKA

Oči ove ne vidješe ljepote veće,

Od prizora majke moje,

Dok stajaše ispod smokve te,

Sunčevim sjajem okupane.

I dok kvrgave ruke njene

Zlatne plodove braše s nje,

Pomislih,

Ni za svo blago svijeta,

I sjaj metropole,

Ne bih mijenjala,

Ono što oči moje vidješe,

U to rosno jutro,

U bašči matere moje.

Majko,

Sve tvoje u meni je,

A sve moje,

To sunčano jutro stajaše,

Ispod smokve te,

Očevom rukom posađene.

RUKE

O, kako divan postao je život ovaj,

Kad ruku mojih djela ugledala su dan.

Što li učinih za taj dar?

Duboko u meni zakopan bijaše san

Da ruku mojih djela ostave trag,

Jer život koji nam je dan

Obveza je i dar.

Na njem hvala Ti,

A sve što činim ja, samo je,

Živjet ga časno,

Ne trateći ni dan.

Obilje obilja usnula sam,

Obiljem obilja blagoslovljena sam,

Ništa više ne trebam,

Tek, ruku ovih djela,

Nek ostave trag.

IMA JEDAN SAN

Ima jedan san

Što sniti mi ne da.

Ima jedan san

Što budnom me drži.

Ima jedan san

Veći od sna.

Taj san dal’ ostvarit će se?

Ne sumnjaj i ne dvoji,

Glas u mojoj glavi Tvoj je.

Jer vjetar se vezat ne može,

Čežnja se uhvatit ne da,

A nada vječna je.

O, sumnje Ti rasprši moje

Ko jutarnju maglu,

I nek san ovaj

Satkan od čežnje i nade,

Vjetrom nošen,

Živi dok god živi

Onaj tko ga sanja.

7 NAVIKA USPJEŠNIH ŽENA

Neprijatelj „najboljeg“ često je „dobro”.
Čak i kad je ono hitno dobro, to dobro može nas spriječiti da učinimo ono najbolje.
Moramo odlučiti koji su naši najviši prioriteti i imati hrabrosti ljubazno i sa smiješkom reći „ne“ nekim drugim aktivnostima. A to se postiže tako što u nama plamti neki veći „da“.

Tako barem kaže jedan pametan čovjek, točnije Stephen R. Covey u svojoj uspješnici 7 navika uspješnih ljudi. On to govori u kontekstu upravljanja vremenom po sistemu (ne) hitnosti i (ne) važnosti. Većina naših aktivnosti trebala bi biti usmjerena na stvari koje su važne ali nisu hitne – sve ono što znamo da bismo trebali činiti, ali rijetko činimo, jer to nije hitno (tipa: prevencija, planiranje, gradnja odnosa), a samo manji dio naših aktivnosti bi trebao biti iz domene i važno i hitno (krize i hitni problemi) koji rezultiraju stresom i izgaranjem. Najmanji dio naših aktivnosti trebao bi biti usmjeren na stvari koje su nevažne (pa taman bile i hitne). Ovi principi upravljanja vremenom (točnije rečeno upravljanja samim sobom) predstavljaju samu bit učinkovitosti, odnosno to je ono što rade djelotvorni, proaktivni i uspješni ljudi.

Nemam razloga sumnjati u riječi gospodina Coveya, lik je em pametan, em uspješan, tako da mu je svaka na mjestu. U potpunosti se slažem, zašto bi se zadovoljili dobrim (dakle prosječnim, pogotovo ako nam to neko drugi natura), kad možemo dobiti (ili pak dati) najbolje (i to po vlastitom izboru). Vi u svakom slučaju zaslužujete najbolje.

Znači „dobro“ nije dobro. Dobro može biti loše i štetno po nas. Pa tako kad vam idući put šef dođe s nekom „dobrom“ hitnom idejom koju biste vi trebali sprovesti u djelo, nabacite najslađi smiješak iz vašeg repertoara i slobodno ga ljubazno „odfakajte“, jer ono što je njemu dobro nije najbolje za vas. Vi imate svoju skalu dobrote i prioritetnosti. Ako koji slučajem pri tome šef bude zlopamtilo, uzme vas na „pik“ ili u još gorem slučaju natovari vam na vrat brdo stvari ili ideja koje su sve drugo samo ne dobre, ili ne daj Bože u najgorem slučaju zaprijeti vam otkazom (ili vam ga pak bez najave uruči) mene ne tražite i ne gnjavite.

Eno vam Stephena, on se pravi pametan, a ne ja.

Da, Stephen je jako pametan. Evo ukratko ću vam prepričati njegovu biografiju. Predsjednik je Covey centra za vodstvo i neprofitnog Instituta za vodstvo. Njegova tvrtka organizira predavanja o razvitku osobnog i organizacijskog vodstva diljem svijeta. Magistrirao je poslovnu administraciju na Harvardu, te doktorirao na Sveučilištu Brigham Young, gdje je izvanredni profesor na školi upravljanja Marriot. Tražen je po čitavom svijetu kao govornik i autor s područja vodstva, osobne djelotvornosti i promjene, obitelji i međuljudskih odnosa. Oženjen je Sandrom Merill Covey i imaju devetero djece.

Ne znam koliko ste uspjeli zapamtiti od biografije gospodina Coveya, ja sam zapamtila da je jako uspješan i da zuji svuda po svijetu, uglavnom kud god mu padne na pamet ili kud god ga pozovu da im prodaje tu istu pamet. I sve to pored devetero djece koje ima sa svojom suprugom Sandrom.

Devetero djece !!!???

Sandra vjerojatno ne zuji po bijelom svijetu, pretpostavljam niti djeca, ali zato zuji glava obitelji. I tako, dok Stephen gradi svoju uspješnu tuzemnu i inozemnu karijeru, usput navraćajući doma i praveći djecu, Sandra kontinuirano čami doma i predano, svakodnevno odgaja njihove mališane. O njezinoj karijeri nema zapisa, pretpostavljam jer Sandra nema karijeru o kojoj bi vrijedilo pisati.

Sandra je samo majka devetero klinaca i supruga jako uspješnog i cijenjenog gospodina Coveya koji piše o navikama uspješnih ljudi. Možda je knjigu trebao nazvati 7 navika uspješnih muškaraca …. Nisam zlobna, ali možda bi taj naziv više odgovarao istini …

Zašto Sandra nema uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je ima Stephen i zato jer ima devet klinaca na grbači. Zašto Stephen ima uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je nema Sandra koja mu čuva klince.

Lako tako Stephen biti uspješan i priznat, ne treba ti uopće 7 navika, ne treba ti niti jedna jedina navika, treba ti samo jedna Sandra ….

Eto, tako to nekako ide, na globalnoj razini. On može imati i karijeru i devetero djece; ona može imati ili karijeru ili devetero djece …
Stephen je mogao komotno svojoj knjizi dati naziv 7 navika uspješnih muškaraca, ali nije jer je želio biti politički korektan. Takvi su vam muškarci, korektnost prije svega.

Ja ću, pošto sam žena, biti pravo žensko pa ću, politički potpuno nekorektno, navesti još 7 navika koje mora usvojiti svaka žena koja pretendira biti uspješna žena.

Dakle, ako ste pripadnica ženskog spola, a želite biti uspješna žena, Stephenovih 7 navika nije vam dovoljno (to je dovoljno samo ako ste pripadnik muškog spola i želite biti uspješan muškarac). Neću vas previše gnjaviti s tim navikama (vi kao prava uspješna žena ne trebate to ni čitati jer te navike su vama svojstvene i prirodno urođene), ja sam knjigu pročitala pa ću vam ih, čisto informativno, taksativno navesti:

Navika 1: Budite proaktivni
Navika 2: Počnite imajući na umu kraj
Navika 3: Stavite najvažnije na prvo mjesto
Navika 4: Pristup pobjednik/pobjednik
Navika 5: Nastojte prvo shvatiti, a onda biti shvaćeni
Navika 6: Udružite snage
Navika 7: Brušenje alata

Za muškarce dovoljno, ako žive u skladu s principima na kojima se temelji tih 7 navika (koje Stephen podrobno opisuje u svojoj knjizi 7 navika uspješnih ljudi) uspjeh im je zajamčen, sto posto. Njima je dovoljno, ne trebaju znati ništa više od toga, ne brinuti se ni o čemu drugom, sve lijepo piše; 1+1=2 i to bi bilo to, nema greške ni problema, uspjeh zagarantiran bez obzira bili oni oženjeni ili neoženjeni, bez djece ili pak s devetero djece, bili lijepi ili ružni, duhoviti ili potpuno neduhoviti…sve potpuno irelevantno, potpuno nebitno….

Uglavnom ziherica, potpuni sigurnjak; muškarac si, slijediš Stephena, usvajaš propisane postupke, navikneš se na njih, postanu neizostavnim dijelom tvoje osobnosti i tvog života općenito i voila ….evo te, uspješan si i cijenjen pojedinac.

Ali vama nije dovoljno, za vas vrijede neka druga pravila; vi ste žena i trebate znati puno više od navedenog i dovoljnog za muški rod, naravno pod uvjetom da želite biti jednako tako uspješna i cijenjena kao bilo koji uspješan primjerak muškog roda.
Usvajanjem tih 7 navika vi ste tek na pola puta ka vašem uspjehu, do konačnog uspjeha morate usvojiti još dodatnih 7 niže navedenih.

Dakle, slijedi 7 (dodatnih) navika uspješnih žena:

Navika br. 1: Budite fleksibilni

Naviknite se da muškarci općenito, pa tako i vaš muškarac, neće biti oduševljeni vašim uspjehom. Biti će im donekle podnošljiv, ako su bar malčice uspješniji od vas, ili barem isto toliko uspješni koliko i vi.

Ako je vaš dragi, kojim slučajem, manje uspješan, ili ne daj Bože, potpuno neuspješan (naravno ne svojom krivicom, već kao žrtva kojekakvih zavjera, koje imaju za cilj onemogućiti ga na putu ka sanjanom uspjehu) – zaboravite na vlastiti uspjeh!
Ili se pak (u slučaju da to ne možete ili ne želite zaboraviti) pozdravite sa vašim (manje ili više neuspješnim) dragim.

Zaista nemam pojma zašto je to tako. Teorije o nadaleko poznatom, krhkom muškom egu, povrijeđenom ponosu glave obitelji, prahistorijskom lovcu, predodređenom da vama i mladuncima dovlači lovinu da ne biste pocrkali od gladi, iz današnje perspektive, čine mi se u potpunosti smiješnim, da ne kažem suludim.
Netko je tu lud sto posto. Pogađate, vaš dragi muškarac. Ali ne smijete mu to reći, ne nipošto, osim naravno u slučaju da ga se želite riješiti, jednom zauvijek. Samo u tom slučaju, slobodno izrazite vaš cijenjeni stav, jer ipak ste vi uspješna žena, a on samo iskompleksirani luzer. I ne brinite za njega previše, već će se naći kakva pripadnica našeg spola, koju, zahvaljujući duboko usađenom nam majčinskom instinktu, privlače baš takvi jadni, napaćeni luzeri koje život nije mazio.

Ako vaš muškarac nije iskompleksirani luzer, već skroz prihvatljiv, solidan primjerak muškog roda (isto toliko uspješan koliko i vi, ili još bolje, mrvicu uspješniji nego vi) kojeg želite zadržati za sebe, trebate usvojiti sljedeće navike:

Navika br.2: Budite strpljivi

Vježbajte strpljivost. Budite strpljivi poput Dalaj Lame. Znam da nam je nestrpljivost urođena ženska osobina, ali uz malo vježbe, možemo mi i to. Učite od muškaraca. Promatrajte ih kako strpljivo zure, prikovani uz ekran televizora, 90 minuta (počesto i dulje) čekajući da neki od mega preplaćenih, uspješnih, svjetski poznatih, nabildanih i nalickanih frajera (sasvim slučajno, opet muškaraca) zabije barem jedan jedini gol.
Majke mi moje, ponekad mi se čini da bih ga prije ja zabila, iako sam žensko i potpuni analfabet što se tiče nogometa.

Ili pak, promatrajte vašeg dragog kako izgladnio i iznemogao do besvijesti, strpljivo čeka da se vratite s posla, ili u slučaju da radite u istoj firmi i zajedno se vraćate s posla, opet strpljivo čeka, kad ćete zasukati rukave i skuhati nešto – jer zaboga odgovorno je i naporno crnčio cijeli dan, pa valjda zaslužuje nešto dobro pojesti.

Navika br.3: Budite kulinarski virtouz

Možete naginjati uravnoteženoj mediteranskoj prehrani, francuskoj zasitnoj kuhinji, egzotičnoj azijskoj, ili kojoj god već kuhinji naginjete, ali moja osobna preporuka vam je da budete čim bliže stilu Jamie Olivera. Samo ga slobodno kopirajte, njegova kuhinja je čista fuzija svih prethodno nabrojanih. Čovjek je pravi pravcati „fjužen“ virtouz. Uz to, možete baš poput njega, biti i Gola kuharica. Kad smo već kod golotinje, usvojite i sljedeću naviku:

Navika br.4: Izgledajte dobro, po mogućnosti odlično

Nije naodmet da pomalo bacate na Pamelu Anderson, ili barem na Jenifer Lopez (uglavnom, ili sise ili guza; a najbolje da vas krase oba atributa). Redovito vježbajte, možete i doma, ali moja vam je preporuka da investirate u sebe i upišete se na neki organizirani oblik vježbanja (npr. zumba, fitness, yoga, pilates i sl.).
Vježbanje doma, iako svima dostupno i potpuno besplatno, rijetko kad da neki ozbiljniji rezultat glede postizanja vašeg željenog dobrog (ili po mogućnosti odličnog) izgleda. Ne zato jer vi to niste u stanju samostalno napraviti, već iz jednostavnog razloga što vam fali discipline i motivacije da recimo srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, sami samcati skakućete i bacakate se po stanu.
Tu se, osim manjkavosti osobne discipline i motivacije, pojavljuje još jedna otegotna okolnost, naime teško ćete osigurati da baš srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, budete sami samcati u stanu (osim naravno ako i inače ne živite sami).

Dakle, investirajte u sebe, platite i vježbajte. Ako ništa drugo, već sama činjenica da ste nešto platili biti će dovoljno motivirajuća da plaćeno i konzumirate.

Da rezimiram, sredili ste stvari na poslu, karijera šljaka besprijekorno, sredili ste stvari s vašim najdražim muškarcem … super, za sada vam ide odlično i nezaustavljivo se krećete prema zacrtanom cilju – „BITI USPJEŠNA ŽENA“…. Samo polako, ne trčite pred rudo, još niste uspješna žena. Da biste to uistinu i postali, trebate srediti još neke sitnice, usvojiti još poneku, prijeko potrebnu naviku. U ovom momentu dolazimo do navike br.5.

Navika br.5: Održavajte prisne kontakte s obitelji vašeg dragog (poglavito, najdražom mu majkom)

Ovdje budite osobito oprezni i pažljivi, jer ne zaboravite najdraža je također žena, nije blentava (ne, nikako!). Vaš dragi, iako vrlo inteligentan, samostalan, uspješan (koliko i vi, ili malčice uspješniji) i vrlo ponosan na vas i vaš uspjeh, ipak je samo mamin sin …, a mama zna najbolje. Dakle, zaboravite na vaš uspjeh ako ga ne odobrava i njegova mama. Ako ste dobili zeleno svjetlo od najdraže, nitko više ne može stati na putu prema vašem uspjehu.

Osim najdraže vam dječice, naravno …. Ali ne brinite, i to će proći …

Najteže je prvih 18 godina, poslije ide lakše, ne zato što biste vi to htjeli, već vaša najdraža dječica, naprosto vas više ne trebaju u tolikoj mjeri kao prije, ponosno ističući svoju punoljetnost i pravo raspolaganja svojim životom kako im padne napamet. Sada dolazimo do navike broj 6. koja se tiče zakonom reguliranih prava vaše, ne više tako malene dječice.

Navika br.6: Poštujte pravo vaše djece na samostalan život

Dok su vaša dječica mala posvećujte im puno svoga vremena, ljubavi i pažnje. Vi ste im kao majka neophodni i najvažnija ste karika u njihovom odrastanju u zrele i samostalne ljude.
Ali ne zaboravite da vaša dječica imaju i dragog tatu, drage bake i djedove; koji su također bitni za njihovo normalno i sretno djetinjstvo, te odrastanje u sretne ljude.
Vama, kao dobroj majci, dobrobit i sreća vaše dječice su naravno na prvom mjestu. Priuštite im blizinu dragih im ljudi, neophodnih u njihovom razvoju. Kad god možete uvalite ih bakama ili djedovim, svejedno je. Sve za njihovu dobrobit.

Kad dječica malo po odrastu, obavezno poštujte njihovo zakonsko pravo na samostalan život, štoviše potičite ih da ga konzumiraju čim prije, neka obavezno studiraju u drugom gradu, proširit će svoje vidike; a i vi svoje.
Sindrom „praznog gnijezda“ koji osjeća svaka majka čiji ptić, iz dotada punog i pomno čuvanog, obiteljskog gnijezda, odleprša na fakultet u drugi grad, poznat je svim majkama čiji ptić je odlepršao. Vrlo tužan osjećaj, praćen krizom identiteta i viškom vremena, traje dulje ili kraće (traje duže i teže je zasigurno, ako su majka i ptić bili sami u gnijezdu, što je recimo bio slučaj s mojim ptićem i našim gnijezdom).

Tuga i kriza identiteta, svejedno, kad-tad prođu, višak vremena ostaje. Vezano uz ovu činjenicu, najzad dolazimo do navike broj 7.

Navika br.7: Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas

Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas i uživajte u njemu ne razmišljajući ni o čemu, a ponajmanje o tome kako postati uspješna žena. Ne osjećajte kajanje i grižnju savjesti, priuštite si kakav dobar hedonistički užitak. Odlazak na masažu, čitanje dobre knjige, čašica odličnog vina, ukusno spremljen objed, slušanje omiljene glazbe, mirišljava, vruća kupka….nije važno, bilo što po vašem izboru, što vas opušta i veseli zacijelo će doprinijeti da se osjećate posebno i dobro.
Ne zabrinjavajte se što ne razmišljate ni o čemu, a ponajmanje o tome kako biti uspješna žena, ako ste usvojili svih 7 navedenih (dodatnih) navika, vi ste zasigurno uspješna žena, ja vam to jamčim.

HOROSKOP

Tekst je iz moje neobjavljene knjige (napisan 15.01.2018.)

Slomila sam ruku, 02.01.2018. Krasno, divan početak Nove godine. Pet tjedana gipsa, pa fizikalna….Da, baš sam si to poželjela…., ali jebi ga, šta je tu je. Barem je lijeva pa mogu pisati. Ajde de, barem nešto, 5 tjedana slobodnog vremena i zdrava desna ruka. Super, mogla bih napisati 3 knjige, ali nemam inspiracije, a ni želje, niti volje.

Pet tjedana zatvorena u kući. Mislim da ću ispaliti na živce. Mislim da sam već ispalila na živce! Taman kad mislim da mi je krenulo, kad gle čuda, stane. Ne mogu reći da sam iznenađena. Ništa nova. Taj obrazac se stalno ponavlja. Za bikove kažu da ne vole iznenađenja. Pa to je to valjda onda. Svemir se pobrinuo za rutinu, da ne bude iznenađenja, da sam na svom terenu. Da je sve poznato. U stvari, iznenađena sam, kad malo bolje razmislim, slomila sam ruku. Neplanirano i neželjeno, ali barem nije rutinski. A nije ni lako, ali se snalazim. Donekle…., ali ipak šizim. Dobro, vjerojatno bih šizila i da nisam slomila ruku. Jer je prvi mjesec i sve je sivo. Otužno sivo, a kad je takvo vrijeme i moje raspoloženje je u skladu s njime. Trudim se da me ne preplavi, stvarno se sad ne želim osjećati neraspoloženo. Iako situacija nije bajna.

Išla registrirati auto. Nisam uspjela, treba promijeniti gume. Mijenjala ih prije dvije godine, Michelin. Meni izgledaju skroz dobro, ali ne i onom kretenu na tehničkom. Poslala ga u tri pm….Stvarno kreten. Baš mi je to još falilo sa slomljenom rukom. Eto ti džentlmena koji pomaže dami u nevolji. Kreten ….Empatija nula bodova. Moram kupiti gume. Sranje. Trošak. Baš nepotrebno, niti mogu voziti auto sljedećih mjesec dana minimalno, ali moram to napraviti ako ga hoću registrirati. A hoću…Dakle, problemi se nižu, a moja volja za njihovim rješavanjem nije baš na visini.

A horoskop skroz dobar. Za cijelu godinu!!!??? Nemam pojma, valjda neka greška. Možda nisam bik. Možda su me zamijenili u rodilištu. A možda sam samo živčana jer sam već dva tjedna zatvorena u kući. Pa šizim. Vjerojatno. A di da izlazim? Odjevna kombinacija – trenerka, na pola obučena. Na jednoj ruci, ostalo ne može proći preko gipsa.  I tako 5 tjedana. Stalno mi je hladno. Ne izgledam glamurozno. Više kao beskućnik!

Raspoloženje mi malo popravlja činjenica da sam uspjela prijaviti onaj projekt o utjecaju umjerene konzumacije vina na psiho-fizičko zdravlje ljudi.  Nadljudskim snagama, sa slomljenom rukom. Ponosna sam na sebe. Još jednom sam dala 150 % od sebe. Opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Sa rukom ili bez nje. Radila na godišnjem, radila na bolovanju i hvala Bogu uspjela. Projekt prijavljen. Mislim da je jako dobar. Stvarno sam se potrudila što bolje ga napisati. Zadovoljna sam, nadam se da će i evaluatori dijeliti moje mišljenje. Vidjet ćemo. Ako prođe, kreće u kolovozu i traje 4 godine. Vidjet ćemo. Ja sam dala sve od sebe. Sad više ništa nije u mojim rukama. Kako Bog da. Sad je sve u njegovim rukama. A valjda je bilo i do sad. Nisam odustala od prijave iako je stvarno bilo grozno, ali izdržala sam. Bog mi daje neku nadljudsku snagu i volju. Ali iscrpilo me, pa sam sada kad je sve prošlo, prazna i tankih živaca. Bez volje za rješavanjem problema. Htjela bih nešto lijepo, opušteno, bez stresa, bez problema… Stvarno bih. Pun mi je k….rješavanja problema. Taman riješim jednog, iskrsne drugi, riješim drugi, iskrsne treći….

Ne kužim, šta čekaju u redu !!!???

A da tek vidite stan. U stvari bolje da ne vidite. I ja se trudim. Ne gledati. Katastrofa. Kao da je pala bomba. Više njih. Još imam bor! Živi bor. U stvari mislim da više nije živ! Prijateljice su obećale da će to riješiti ovaj tjedan. Treba ga negdje baciti. Pod okriljem noći. Jer Herkulanea ne odvozi borove.

Trebalo bi i pospremiti stan. Temeljitije. Ja sad počistim što mogu sa jednom rukom. A to nije baš puno. Pa sam živčana. Što je razumljivo. Tko ne bi bio. Ali neće se spremiti samo od sebe, iako, iskreno, baš to priželjkujem. Možda se jedna od prijateljica, ili više njih smiluju pa mi srede stan. Nadam se da će im dosaditi da nemaju gdje sjesti, i da će konačno, malo temeljitije navaliti na čišćenje. Priželjkujem to i iskreno se nadam da će im se smanjiti tolerancija na nered. Brine me jedino što su one jako tolerantne žene.

Bile dvije prijateljice. Silva i Nevena. Sve moje prijateljice su super i stvarno ih volim. Ali Silva i Nena su posebna priča. Ne znam kako bih bez njih preživjela ovaj period bespomoćnosti. Kuhale su mi, čistile, družile se sa mnom, vozile kod doktora, uglavnom činile sve ono što prave prijateljice i rade. Pomažu kad ti je pomoć zaista potrebna. Bez puno pitanja i objašnjavanja. Jer pravi prijatelji vide kad ti je pomoć potrebna. Ne trebaš ih ništa pitati, sami se nude. Pa zaboga vide sve, nisu ćorave (neki su se pravili ćoravi, pa im nije ni palo na pamet pitati ako mi kako mogu pomoći, iako znaju da živim sama i da mi je pomoć u ovom trenutku i te kako potrebna;  ali ti su zacijelo već u „kategoriji bivših prijatelja“, ako su to uopće, ikad i bili…).

Dakle, Nevena i Silva su posebna priča. Bez puno riječi i izmotavanja učine sve što vide da ti sama ne možeš. Možda su nam jednostavno horoskopi kompatibilni. Obje su račice, a kao bik se izvrsno slaže sa  rakovima, što se u ovom konkretnom slučaju pokazalo zaista i istinitim.

Ali, isto tako, kao bik se izvrsno slaže i sa ribama. Kao savršena kombinacija za brak, dug i sretan zajednički život. Dakle, moj dragi bivši je riba i kao to je trebalo biti to – astrološka bajka. Možda da smo živjeli među zvijezdama, ali nismo. Živjeli smo na zemlji, na koju smo gadno aterirali kad smo opali sa zvijezda (dugo, dugo je bilo „zvjezdano“, ali kako kažu: „ništa ne traje vječno“). A možda smo, jednostavno, nešto gadno nekompatibilno u podznacima. Mislim da to nećemo nikad doznati. Jer ja svoj podznak ne znam. Ne znam točno vrijeme rođenja, ne piše u mom rodnom listu (nemam pojma, nekako su tu sitnicu, birokracija koja se time bavi, uspjeli zaboravili prepisati u moj rodni list koji sada imam). Uglavnom, nemam pojma, neke komplikacije oko mog preseljenja iz Ljubuškog u Zagreb, pa iz Zagreba u Pulu (ili se zagubilo dok je bio rat). Nemam pojma „izgubilo se u prijevodu“…..

Pitam ti ja moju dragu majku (ne tako davno) da li se možda sjeća sata kad me je rodila. Ona me „blijedo gleda“ i pita šta će mi taj podatak. Ja iskreno odvratim da bih htjela provjeriti koji sam podznak. Ona me još bljeđe gleda i u nevjerici reče. „Ti nisi normalna. Kakav vražji podznak“!☺. Mama naravno ne vjeruje u horoskop. Ja vjerujem pomalo. Ima nešto u tim zvijezdama. Kad čitam o biku i njegovim karakternim crtama, uvijek se zaprepastim. Sve je upravo tako, kao da gledam sebe u ogledalu. Dakle, pravi pravcati bik. Doduše moj dragi buraz, bi rekao: „Prava pravcata, glupa krava“ Kad vjerujem u te gluposti. On naravno, kao i moja mama, ne vjeruje u horoskop i da je bilo što zapisano u zvijezdama. Ja sam onda valjda na ćaću.

Dakle, moja mama je rodila četvero djece. I ja je pitam da li se sjeća nečega što se odigralo skoro prije 50 godina. Razmišlja ona, razmišlja (odlučila je ipak pomoć mi), kad najednom će: „Čini mi se oko 5 ujutro“. Ja sva sretna, evo ga i moj podznak je tu. Kad eto ti opet nje: „A ne, ne, čekaj, čekaj…., to je bila Maja“!

Ma nema veze mama.  „Blaženo neznanje“.

 Tako da ja nemam pojma, ni dan danas, što je krenulo „krivo“ između mene i mog dragog bivšeg mužića. Valjda taj podznak. Zvijezde su krive. Mi zasigurno nismo.

„Blaženo neznanje“!

Da se vratim na moje drage prijateljice. Drage cure iskreno, veliko hvala.

Dakle bile Nena i Silva (odvojeno, jer njih dvije nisu prijateljice, već moje prijateljice, Silva mi je usput i kuma i najbliža susjeda). Donijele za jesti, malo pospremile stan, družili se. Dan protekao lijepo, brže ide kad si u društvu, vrijeme brže prođe. Iako, pojma nemam zašto želim da vrijeme brže prođe, umjesto da se opustim i pokušam uživati kad sam već doma. Baš je to čudno, sad kad sam doma samo jedva čekam da dan prođe, a kad radim jedva čekam kad će vikend i kad ću biti doma da ništa ne radim. Čudno. Valjda nešto u vezi sa ljudskom prirodom, ili mojom prirodom, nemam pojma. Uvijek ti se čini da je nešto drugo bolje, da bi nešto drugo bilo zanimljivije, pa kad probaš to drugo i ne čini ti se toliko zanimljivo, i tako unedogled.

Recimo, ja po zimi uvijek zamišljam ljeto, plažu, more, toplinu… A usred ljeta naviru mi slike okićenog bora, Božićnog blještavila, blagdanske atmosfere….

Uglavnom, imam lagani problem sa uživljavanjem u sadašnjost. U stvari, mislim da je to već malo veći problem kad se moram uživljavati u nešto, umjesto da to nešto, samo jednostavno živim. Još malo materijala za psihoanalizu kojoj se redovito podvrgavam. To mi postaje pravi, pravcati hobi. Psihoanaliza. Mislim da postajem sve bolji i bolji psihoanalitičar. Sama sebi najbolji pacijent. Nisam još ustanovila pravu dijagnozu ali se ne predajem. Možda bi najbliži opis bio – dosada. Dosada me ubija. Ne znam zašto. Možda jer sam jednostavno tip od akcije i adrenalina. Trenutno, akcija i adrenalin 0 %. Organizam mi je u stanju apstinencijskog šoka.

Svašta bih nešto, a ne mogu ništa.  U stvari mogu. U glavi. Ofarbala zidove, kupila novi kauč, počinjem mijenjati stolariju, iako mislim da je to malo veći zahvat i da neću imati dovoljno para.  U stvari sigurna sam da neću imati. Već mi je sad problem ova situacija sa gumama. Definitivno odustajem od stolarije! Nova boja zidova i novi kauč sasvim su dovoljni da moj stančić zablista kao nov i usreći me kao onog davnog dana prije 14 godina kad je postao moj.  U stvari moj i bančin. Moj će biti za nekih 20 godina. Sitnica. Već sam davno skužila da je vrijeme relativan pojam. A i banka je ok. Ne petlja se previše u naše zajedničko vlasništvo. Hvala Bogu!

 Dok farbam i kupujem novi kauč trudim se ne gledati previše okolo. Da ne vidim bor. Da još je tamo. Nevena je obećala da će to riješiti ovaj tjedan. Donijeti pilu, raspiliti ga i u dijelovima zbrinuti na neko prihvatljivo mjesto. Zamolila sam je da to ne bude u blizini moje zgrade. Da me ne dovedu u vezu sa njim. Obećala je da će biti 100 %  ekološki. U blizini susjedne zgrade!☺ Uglavnom, dolazi sa tom pilom. Nadam se da nikome neće izgledati sumnjivo. A možda mi se i ostvari želja i usred ljeta imam okićeni bor i blagdansko blještavilo.  Da ne moram zamišljati!

Evo promijenila sam i karijeru. Sada sam uvaženi life coach i psiho analiziram do mile volje. Druge. Zgodna promjena. Bolje je kad nisi vlastiti pacijent. Uvijek mi je bilo zanimljivo dijeliti savjete i praviti se pametnom. Jedini problem je što u coachingu ne smijemo dijeliti savjete. Trebamo navesti klijenta da sam nađe rješenje i osloni se na vlastite snage, koje su u njemu, a mi ga samo trebamo potaknuti da to osvijesti i uhvati se u koštac sa rješavanjem problema i ostvarivanjem vlastitih ciljeva. Što je skroz ok ako nam je klijent netko tko uistinu želi nešto promijeniti u svom životu i ako je dovoljno pametan i uporan da to i ostvari. Ne mogu utjecati na klijentovu inteligenciju. Ne može ni on. Ne mogu davati savjete. Ali se mogu praviti pametna, to mi dobro ide. Volim to raditi. Nemam pojma, možda sam stvarno pametna, a možda sam se samo ufurala. Neću provjeravati. Dobro je ovako. Bitno je samo da klijentu izgledam pametno. Sigurno ne može odnemoći u ostvarivanju njegovih ciljeva kad izgledam kao da sam ostvarila vlastite.

Valjda jesam. Evo me, life coach glavom i bradom. Dobro mi ide. Imam para za kompletnu renovaciju stana, uključujući i stolariju. Koja mi stvarno ide na živce već duže vremena. Sva vrata su smeđa. Grozno. Želim bijela, moderna vrata u skladu sa prozorima. Koji su bijeli i moderni. Nije loše biti life coach, mada do prije pola godine nisam nikad bila čula za taj pojam. Ali evo sada znam. Mada nisam imala pojma da ne smijemo dijeliti pametne savjete (što ja jako volim). Ali smijemo se praviti pametnim (što isto jako volim!).

Life coach i spisateljica. Super. Već mi je bolje. Nije mi više dosadno. Ne smeta mi ni slomljena ruka, blještavi bor mi je baš simpatičan i produžuje blagdansku atmosferu. Smeđa vrata su u skladu sa  namještajem.

Život je lijep !

STARI DRUŽE

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Kad u ljubav,

Zaljubljeni mi smo bili?

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Onih dana,

Kad ni djeca, a ni odrasli,

Nismo bili?

O kako lako, onda,

Ljubit bilo je,

Bez sjećanja na prošlost,

Bez misli o budućnosti.

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Kad lako ljubit prestalo je biti?

Zapitaš li se, ikad i ti,

Dal’ za, ovo sve, što imamo sad,

Vrijedilo je žrtvovati nas?

Zapitaš li se, ikad i ti,

Što još moramo naučiti,

Da bismo bili, ono što mislili smo,

Da ćemo biti, kad budemo veliki?

I dok neki novi klinci,

Iste greške čine,

Razmišljaš li i ti,

Dal’ reći im ili ne?

Iako, odavno,

Paralelni svemiri mi smo,

Sretno ti bilo, stari druže,

Ma gdje god da si.

JA NISAM LAV, I MENE JE STRAH

Ovaj tekst sam napisala davno (točnije, 26.07.2018.) i dio je jedne od one moje dvije, napisane i (još) neobjavljene knjige.

Zašto ga objavljujem tek sada? Pa recimo da je još uvijek aktualan, recimo da trenutno proživljavam za mene jednu jako bitnu priču, jedan jako bitan odnos; pa bi ga, u malo updejtanoj verziji, podijelila s vama i s tom za mene posebnom osobom.

Napomena: Izvorni dijelovi teksta bit će s ” “, a updejtani bez njih (možda nepotrebna napomena, ali evo da budem sigurna da se razumijemo).

Još jedna mala napomena; prethodna napomena je u stvari vezana za jedan dio moje osobnosti, a to je “kontrola” nad procesom, situacijom, u stvari svim i svačim, životom općenito. Eto, ja bih htjela biti sigurna da se kužimo, jer me je strah da se nećemo skužiti i tako to…

Uglavnom, da skratim, poanta je da me je strah.

Strah je jedna prilično nezgodna emocija, po mnogo čemu ograničavajuća i, može nam prouzročiti mnogobrojne probleme (od malih, beznačajnih pizdarijica, do velikih, značajnih pizdarija). Iako je, sasvim ljudski osjećati strah, jer nas on u stvari štiti od za nas pogibeljnih situacija. Kada nas je strah, naš autonomni živčani sustav, koji kontrolira automatske tjelesne funkcije, tada aktivira reakciju “bori se ili bježi” i tijelu omogućuje navalu energije za suočavanje s pretpostavljenom opasnošću. Tako se osjećao naš davni predak kad bi ga, recimo, napao lav i, to je skroz uredu; ako imaš koplje i muda – bori se; ako nemaš ni jedno ni drugo – biži!!

To je skroz u redu i normalna reakcija čovjeka u nenormalnim uvjetima (mislim, lav i to..), ali nikako nije normalno da smo stalno u stresu, da se stalno nečeg bojimo i da nam je taj jebeni lav stalno u glavi (da oprostite na izrazu); te na poslu, te u prometu, te u školi, te u obitelji i ostalim odnosima koje zasnivamo…(slobodno nabrojte situacije koje vama padnu na pamet), uglavnom, u glavi stalno krdo lavova, a lava nigdi…

Eto, malo uvoda prije nego što pređem na stvar.

Dakle, ta za mene posebna osoba, kaže da sam super, pametna, zgodna, samopouzdana, odlučna i snažna žena; ali da me se boji… Nije da nisam sve to (što jest, jest!), ali ma šta ćeš me se bojat, ta nisam lav!!! Dobro, jedna omanja (potpuno bezopasna) lavica, možda jesam, ali di ćeš me se bojat Daorsone?

Nemoj ti mene slušat, to ti je samo moj obrambeni mehanizam, serem kvake i pravim se važna (i tako pobjeđujem svoj strah).

Radije čitaj moj blog, to sam ti prava ja.

A sad onaj dio pod “” (napisan 26.07.2018):

“Prestala sam bezuvjetno vjerovat muškarcima i uzdat se u njih (odavno, i jedno i drugo). Vjerujem i uzdam se u sebe (i u Boga naravno, to ne trebam ni spominjat).

Žao mi je, iskreno mi je žao što je to tako. Ali tako je. Ne znam što mogu učiniti po tom pitanju i da li uopće trebam nešto učiniti. Voljela bih da im mogu vjerovati i pouzdati se u njih. Sjećam se tog osjećaja, prekrasan je. Prekrasan je i osjećaj samopouzdanja i samodostatnosti, ispunja zadovoljstvom i ponosom. Emancipirana sam, ambiciozna i odlučna zrela žena. Nije mi potreban muškarac da me vodi kroz život, niti to želim, ni u kojem slučaju. Ali svejedno, jako sam se poželjela onog osjećaja istinskog predavanja i pripadanja nekom. Čiste, istinske ljubavi, bez ikakvih kalkuliranja. Bez maski i oklopa. Kad ste dovoljni samo ti i on, i nitko i ništa više. Kad uopće ne razmišljaš da bi to moglo završiti.

Nadam se da nisam prestala vjerovati u takvu ljubav. Nadam se da i u ovim godinama mogu voljeti tako. Strastveno, luckasto, bez predumišljaja. Pa ako mogu biti zaigrana kao dijete, ako u meni i dalje živi znatiželjno dijete, valjda nije umro ni romantik u meni. Nije, doduše malo je skeptičan, sarkastično ciničan, ali neda se on. Živ je, sigurna sam.

Neopisivo mi fali taj osjećaj. Nisam ga osjetila već 20 godina. Najvjerojatnije je da ne dozvoljavam sebi da ga osjetim. Svjesno ili podsvjesno, kao da je uopće bitno na koji način, bitno je da sam ja osvijestila da to činim.

Vjerovala sam, 100 % sam vjerovala. Bezuvjetno sam vjerovala.  I boljelo je, beskrajno je boljelo, kad je to povjerenje iznevjereno. Ne želim to više nikad u životu proći. Ne želim. Ne bih to nikad više mogla proći. Zato im više ne vjerujem, ne na taj način. Tužno, ali je tako.

Bojim se. Strah me je. Ne ljubavi, bojim se i strah me je bola. Onu noćnu moru koju sam proživjela ne bih više mogla preživjeti. Ne ponovo.

Ali kako da te uopće boli, ako ne voliš kako treba voljeti, ako ti nije stalo kako ti treba biti stalo, ako ti je svejedno kako će nešto završiti (a siguran si da će završiti, kad-tad).

Ne želim više nikad iskusiti takvu bol, ali želim takvu ljubav. Ne želim više voljeti sa zadrškom, želim voljeti sa srcem.

Osjećam da nešto trebam napraviti po tom pitanju. Pitanju straha. Pitanju povjerenja. Povjerenje je bazni osjećaj. Povjerenje je jamac sigurnosti. Htjela bih se osjećati sigurno i zaštićeno. Onako, samo tako, ničim izazvano. Samo tako, jer mi netko želi pružiti osjećaj sigurnosti. Nesebično želi da se osjećam sigurno i zaštićeno. Voljela bih ponovo iskusiti taj osjećaj. Voljela bih se moći prepustiti nekome, bez straha, bez loših sjećanja. Moram izbrisati iz svoje svijesti (a naročito iz podsvjesti!) ta loša sjećanja. Izbrisati. Resetirati se. Reprogramirati. Znam da moram. Na intelektualnoj razini mi je to potpuno jasno. Za sad je i to dovoljno. Bitno mi je da sam to osvijestila. Rasvijetlila.

Srah je prirodni obrambeni mehanizam. Štiti nas od potencijalno opasnih situacija, štiti nas od pogibelji, štiti nas od bola. Prirodan je i poželjan u situacijama opasnim za nas. Ne bih željela ljubav smatrati potencijalno opasnom situacijom za mene. Ljubav je nešto najljepše što se može dogoditi bilo kojoj osobi. Ni ja nisam iznimka. Želim ljubiti i biti ljubljena. S punim povjerenjem se nekome predati. S punom odgovornošću nekoga primiti. Teško je i jedno i drugo. I jedno i drugo ne mogu jedno bez drugog. Davanje i primanje. Primanje i davanje. Dvije strane ljubavi. Djeluje prirodno. Nema mjesta strahu. Ako je strah i prisutan, ne bi trebalo biti mjesta za njega. Ne u ljubavi. Samo trebam biti otvorenog srca. Ništa drugo ne trebam. Samo trebam biti otvorenog srca i prestati se bojati. Pa lakše je valjda prestati se bojati, nego bojati se do kraja života.

Strah iziskuje oprez, a stalni oprez iziskuje energiju, puno energije. Gubitak energije uzrokuje slabost, umor, bezvoljnost. Iscrpljuje nas. Isisava život iz nas. Ljubav ne iziskuje ništa. Ljubav ne traži ništa. Ljubav daje. Ljubav oplemenjuje. Potpuno mi je jasno da je lakše ljubiti nego strahovati. Pa šta me onda sprječava da to činim? Želim biti voljena. Želim da je osjećaj obostran. To bi trebalo biti dovoljno. Meni u stvari, ništa drugo u životu ne treba. Samo ljubav. Kažu da koliko uložiš toliko i dobiješ. Koliko para toliko i muzike. Očigledno ulažem malo. Očigledno trebam uložit više. Trebam uložiti barem onoliko koliko želim dobiti. Sve je logično. Naravno da mi nitko ne garantira da ću i dobit. Ali ako ne pokušam, neću sigurno. Što mogu izgubiti? Ne mogu ništa, jer ništa ni nemam. Mogu samo dobiti. Dakle uspjeh je zagarantiran. Sto posto.

Moram prestati ulazit u odnose s muškarcima, s predumišljajem da je kraj izvjestan (i svjesno priželjkivan). Moram prestati svjesno tražiti neodgovarajuće partnere, kako bih imala opravdanje za izvjestan (i priželjkivani) kraj. Moram prestati tražiti i odgovarajućeg partnera. Moram ništa ne morati.

To je sve što moram – NIŠTA NE MORATI !

Pustiti da stvari teku. Samo se prepustiti pa šta Bog da! Samo se trebam odvažiti na taj korak. Mislim da i hoću. 100 % šanse za uspjeh mi djeluje sasvim dovoljno!

Ljeto je. Ljeti obično ulazim u ljetne avanture, koje isto tako dođu svom (prirodnom?) kraju, s prirodnim krajem ljeta. Prirodni kraj ljeta je normalan i očekivan. To su prirodni zakoni i tako mora biti.

Ne djeluje mi potpuno prirodno da baš svaka moja ljetna ljubavna priča ostane baš to – ljetna ljubavna priča. Ok, lijepo je imat ljetne ljubavne priče koje ti griju srce u hladnim zimskim danima (i noćima), ali mislim da bi bilo puno bolje da barem jedna od tih ljetnih ljubavnih priča preživi zubato zimsko sunce, prvi snijeg, olujne bure i preko visibaba i ljubičica, ponovo zasja pod žestokim ljetnim suncem. Evo, stvarno se molim da barem jedna ne bude spržena njegovim žestokim žarom. Bilo bi lijepo, stvarno bi bilo lijepo. Došlo je vrijeme da proživim i to iskustvo. Priuštit ću si ga. Već ovog ljeta!” 😃

Eto, tako sam vam ja razmišljala i osjećala se, otprilike tri godine unazad.

Promijenila se jesam, svijest mi je dobrano evoluirala, puno sam čitala, osvještavala podsvjesno, resetirala se, reprogramirala…uglavnom “radila na sebi” i, sad sam ovo što jesam.

A sad, da se vratimo na ovog mog posebnog čovjeka i našu priču (koja je, sasvim slučajno, počela prošlog ljeta😃).

Daorsone, (da ne mislite da mu je to pravo ime; samo me je (još uvijek) strah reći koje je), mene ti je strah u malih milion situacija (ja sam ti puno puta usrana ko grlica od straha; mali milion puta srce mi lupa ko ludo; mali milon puta, oko mene lavova, ko u priči), ali moja snaga i vjera su puno jači od tog straha i tjeraju me da ga svjesno prevladam i činim sve što činim (pa i ovo što sada činim).

Daorsone, ja nisam lav. I ja se bojim. Pa znaš valjda čitati.

Eto, to sam ti htjela, u stvari reći, dok ti vazda govorim nešto drugo.

VRAĆAM TI SE ZEMLJO MOJA

Vidim te u kišnoj kapi,

Vidim te u zraci sunca,

Vidim te u grudi zemlje,

Vidim te u drači i cvrčku,

Vidim te u dodiru bure,  i

Nježnom povjetarcu.

Kud god da krenem,

Gdje god da živim,

Svugdje i svagda te vidim,

Zemljo moja,

Jer u sebi te nosim.

S krša tvoga ponikla sam,

Ponosna kćer tvoja sam,

Sve tvoje u meni je,

Hercegovino zemljo moja.

Jednog davnog dana,

Od tebe otišla sam,

Vrata doma svog zatvorila sam.

Sve češće se pitam,

Dal’ tako moralo je biti?

Sigurna nisam,

Al’ valjda tako, trebalo je biti.

U mislima, svakog dana,

Vraćam ti se,

Svugdje i svagda sa mnom ti si,

Jer iz mene, nikad, otišla nisi,

Hercegovino,

Zemljo moja.

Design a site like this with WordPress.com
Get started