Kad počnemo praviti kompromise sa sobom, sa drugima, sa životom….?
U nekom trenutku, u nekom trenutku života, kad načinimo pakt sa samim sobom i zaključimo da je puno mudrije i lakše stvari gledati sivo, a ne crno ili bijelo. U nekom trenutku prilagodbe i želje da živimo lakše, manje izloženi i ranjivi, želje da nas manje boli, mi to učinimo.
Lakše je sigurno, ali nisam sigurna da nas manje boli. Jer u dubini sebe, u najdubljoj dubini sebe mi znamo….stvari su ili crne ili bijele.
U osnovi stvari i jesu ili crne ili bijele. Ili jesi ili nisi….nema tu između….
Ali koliko nas ima hrabrosti svijet promatrati na taj način?
Malo nas ima…uistinu malo!
Pa tako imamo milijardu opravdanja za sebe, za druge, što smo/su učinili (a nismo/nisu trebali) ili što nismo/nisu učinili (a trebali smo/su)…
Svi mi (ili velika većina nas) zna razlikovati dobro od lošeg, istinu od laži, iskrenost od neiskrenosti, crno od bijelog…učili su nas to od malih nogu.
Dugo godina za mene su stvari bile crne ili bijele, dugo sam živjela u skladu sa svojim uvjerenjima, beskompromisno ustrajavala na nekim svojim idealima, nekim svojim pogledima na svijet, na događaje, na situacije. Puno puta je boljelo, puno puta sam se razočarala, ali bila sam ponosna, uistinu ponosna.
Na sebe.
Ali, onda u jednom trenutku shvatiš da previše boli, da previše krvariš, da se previše trošiš, u jednom trenutku shvatiš da je možda lakše biti fleksibilniji, tolerantniji….u jednom trenutku shvatiš da je možda lakše malo zažmiriti, malo zatvoriti oči, tek toliko da stvari ne vidiš crno – bijelo, tek toliko da stvari postanu sive. Taman toliko da se uklopiš, taman toliko da lakše (pre)živiš.
Ali u osnovi znaš, u osnovi vrlo dobro znaš, da stvari jesu ili crne ili bijele…..
Sve ostalo je zavaravanje samog sebe.
Ja nemam više ni vremena, ni volje, ni živaca, a niti potrebe čitati između redova, analizirati tko je što rekao ili uradio, a mislio je možebitno nešto drugo, peto…deseto… stoto..
Stvari su ili crne ili bijele, nema tu ništa između!
Koje su prednosti mladolikog izgleda u „zrelim“ godinama?
Nabrojat ću neke (zaključci izvedeni empirijskim putem, temeljeni na vlastitom iskustvu):
Možete „bariti“ mlađe frajere (dobar osjećaj!)
„Bare“ vas mlađi frajeri (jako, jako dobar osjećaj!!)
Osjećate se samopouzdano i seksi (za razliku od tridesetih kad sam se osjećala svakako, ali sigurno ne tako)
Drugi vas doživljavaju kao samopouzdanu i seksi osobu
Konačno da i ja to dočekam!
U „pravim“ tridesetim sam dobivala, uglavnom, komplimente tipa „baš si lijepa“, „baš si simpa“, „baš si pametna“, „baš si duhovita“…. uglavnom ok si, ali ništa spektakularno.
A ja sam pošto-poto htjela biti seksi mačka, sa dugom plavom kosom i još duljim nogama!
Sa kosom sam još i mogla nešto napraviti, ali šta da napravim sa nogama?
Proteze ….? ☺.
Morala sam pričekati cca 15 godina da bih se počela osjećati seksi i da bi me drugi počeli tako doživljavati.
Kako se to desilo? Jednostavno. Sve je došlo na svoje. Dobro nije baš sve. Noge mi (ipak) nisu narasle, ali sam zato plavuša! Doduše sa kratkom kosom, ali ipak plavuša.
Šalu na stranu, nije uopće bilo jednostavno. Mislim da je za moju transformaciju iz „simpa“ osobe u „seksi“ osobu, najzaslužnija promjena vlastite percepcije same sebe.
U tridesetim i ranim četrdesetim neke druge stvari su mi, jednostavno, bile puno prioritetnije. Ukratko, u tridesetim godinama već sam bila razvedena (bivši muž je već bio „zgiljao“ i prije mog 30-og rođendana), sama sam odgajala dijete, sama sam kupila stan i auto, izgradila znanstvenu karijeru…nije bilo lako sve to napraviti sam bez ičije podrške (ok, roditelji su mi bili „prekogranična moralna podrška“) ali sam ogromnom snagom volje i upornošću uspjela.
Uspjela sam i bila zadovoljna. Ali, ujedno i jako umorna i iscrpljena… što i nije baš neki osobit preduvjet za osjećati se (i biti) seksi ….
Dakle da rezimiram, bila sam uglavnom zadovoljna, ali i jako iscrpljena i uglavnom sam se osjećala više „krepano“ nego „seksi“ (osim na godišnjem odmoru, kada bi popustio taj čelični stisak (samo) nametnutih obaveza).
Uz to me mučio osjećaj da su moje najbolje godine zauvijek prošle, da ću zauvijek ostati sama, da ću samo raditi, raditi, raditi….i da će me kao Bridget Jones pojesti vlastiti pas (to je ona zamišljala nakon prekida veze sa Darcyjem), kad jednog dana zauvijek zatvorim oči (što je bilo malo vjerojatno, jer ja uopće nemam psa, već mačka, a čisto sumnjam da bi me on i „licnuo“, a kamoli pojeo).
Uglavnom, tridesete su mi bile vrlo naporne, „udarničke“, sa puno rada i obaveza, a vrlo malo odmora i opuštanja….često mi je dolazilo da vrisnem „zaustavite Zemlju…silazim“…ali, eto, uspjela sam to sve nekako proživjeti (i preživjeti).
Promjene na bolje (u meni) su započele u ranim četrdesetim, kad je moj sin već pomalo postajao mladić i sve samostalniji, a ja se sve više počela posvećivati sebi i otkrivanju nekih novih talenata i potencijala za koje nisam nikad (ni u ludilu) pomišljala da ih imam, postajala sam sve opuštenija i opuštenija, sve kreativnija i kreativnija…
I onda kad je moj sin otišao na fakultet u Zagreb, počela sam proživljavati svoju „novu mladost“ (nakon početne depresije uzrokovane sindromom „praznog gnijezda“).
U stvari, kad malo bolje razmislim, točnije bi bilo reći, počela sam živjeti svoju mladost.
Naime u (pravoj) mladosti sam bila pravi, pravcati „štreber“, vrlo ambiciozna i ozbiljna, posvećena fakultetu i učenju, te u vrlo ozbiljnoj vezi, koja je završila brakom (odnosno razvodom, kad malo bolje promislim).
Dakle, u dvadesetim, ništa od nadaleko razvikanog „studentskog života“…. dakle u tridesetim ništa od nadaleko razvikanih tridesetih…
I eto me… u četrdesetim, počinjem živjeti slobodno i neopterećeno, posvećena sebi (i otkrivanju „prave“ mene), te raznoraznim hedonističkim užicima… nešto poput „studentskog života“, ali s puno više para!
Ušla sam u pedesete….živim potpuno neopterećeno, ne mozgam što će biti i kako će biti. Super je, i super će biti.
Izgledam bolje nego ikad, puna sam samopouzdanja, sigurna u sebe i u ono što želim (odnosno ne želim), radim ono što volim, družim se s kim hoću (ne družim se s kim neću)….i upravo taj autentični stav „biti svoja“ je onaj presudni faktor za „biti seksi“. On čini razliku između „simpa“ mlade žene i „seksi“ zrele žene.
Fućkaš Pariz. Radije bih išla u Rim. Tamo je ljepše.
Iako jako volim kroasane, tj. jako sam voljela kroasane, sada se više ni ne sjećam njihova okusa. Ne jedem ih više…. preventiva i kurativa sve u jednom. Kolesterol, šećer, tlak, kile….. pizdarije…..sve u jednom. Ne želim imati pizdarije, niti pojedinačno a kamoli all inclusive. Pa….eto ne jedem kroasane više, općenito puno više pazim na prehranu nego prije.
Prije čega? Prošlog života….? Nemam pojma….
Ne jedem više kroasane i puno sam discipliniranija jer imam cilj. Želim biti zdrava. Želim dobro izgledati. Želim biti umjerena. Želim biti dama.
Ne jedem kroasane jer imam viši cilj i poradi toga cilja nije mi teško ne jesti ih. Iako im se sjećam okusa, mirisa, teksture, čarobnog dodira rastopljene čokolade, svilenkastog sjaja zlatno žutog maslaca. Živo se sjećam svega jer nisam ih se u potpunosti odrekla, samo sam puno, puno discipliniranija nego prije.
Prije čega….?
Prisjećam se i bivšeg života. Ni njega se nisam u potpunosti odrekla. Samo privremeno apstiniram.
Od bivšeg života?…. od života općenito…???
Pročišćavam um i tijelo.
Sama.
U stvari nisam sama. I Tigar je tu.
Tigar je sto posto blesav. Volim ga puno (iako je blesav). Mogu ga grliti i ljubiti koliko god želim. Bez maske. Tigar se ne boji korone. Ma jebe se njemu za koronu. Ne boji se ali ne izlazi iz stana. Osim na balkon (tamo mu je posuda sa pijeskom).
Balkon je njegov prozor u svijet.
Ni meni se ne izlazi iz stana. Za razliku od Tigra meni se ne izlazi ni na balkon.
Prozor je moj prozor u svijet.
Lijepo mi je u stanu. Toplo, udobno, mirisavo. Okićen je. Moj dom. Moj dragi dom kojeg toliko volim.
A sve može nestati u trenu, u jednom trenu čistog užasa.
Gledam apokaliptične slike razrušenih domova Petrinje, Siska, Gline, Majske poljane….eto sad znam i di je Majska poljana (iako bih iskreno voljela da ni sad ne znam). Tužno…stvarno tužno….
Pa daj Bože…Božić je….Nova godina je….
Slike čistog užasa zamjenjuju blještavi sjaj lampica okićenog bora…miris cigle i prašine – miris fritula i kuhanog vina…hladni šator-topli dom…
Jadni napaćeni ljudi….cijeli život u jednoj plastičnoj žutoj vrećici…
Ali nadu i vjeru nitko nam ne može oduzeti. Imamo pravo nadati se i vjerovati da će biti bolje.
Dogodine. To je sutra.
Želim to, želim to od srca. Svima nama.
Pa dosta je bilo Bože!!! Valjda smo shvatili.
U ime sviju nas obećavam da ćemo biti bolji. Trudimo se. Iskreno se trudimo.
Bolja sam. Časno i pošteno živim. Volim ljude. Optimistična sam. U svemu se trudim naći barem nešto dobro i pozitivno.
NE JEDEM KROASANE!
Fućkaš Pariz, i tako više volim Rim.
Hvala ti Bože što smo živi. Ponizno, iskreno i čista srca ti zahvaljujem što smo živi.
Progovaram sa vremenske distance od dvadeset godina…..
Neke stvari su emocinalno vrlo bolne i teške, potreban je protek vremena i emocionalni odmak da bi mogli javno progovoriti o njima.
Razvod braka je jedna od njih.
Odluka o mom razvodu bila je najteža i najbolnija odluka u mom životu. Ali morala sam je donijeti ako sam željela živjeti život dostojan čovjeka. Nije to bila ni pretjerano promišljena, ni pretjerano ishitrena odluka. Bila je odraz mog dubokog očaja i nemogućnosti da na bilo koji drugi način uspijem doprijeti do mog muža, da se trgne, da shvati da me gubi, jednom zauvijek.
Nisam mogla više podnijeti da sam sa nekim tko me ne voli, s nekim koga više ne poznajem, čiji jezik više ne razumijem, nisam više mogla podnijeti tu zaglušujuću šutnju koja se uvukla između nas. Sve smo se više svađali, sve smo više šutjeli, a naše šutnje su prestale biti ugodne, povezujuće šutnje, postale su zaglušujuće glasne, netrpeljive, razdvajajuće.
A i kad si govorio nisam više prepoznavala tvoj glas, tvoje riječi su bile nerazumljive, neshvatljive (barem meni, mislim da su svi ostali shvaćali, ali nitko mi ništa nije govorio, možda iz straha, možda da me ne povrijede…). Uglavnom kad sam konačno saznala (i to iz prve ruke, naravno ne od tebe), cijeli moj svijet se srušio u trenu, sve, baš sve je nestalo preko noći, bila sam u totalnom šoku, pretvorena u amorfnu masu proturječnih osjećaja, bez imalo želje za bilo kakvim logičkim razmišljanjem, bilo kakvim intelektualnim naporom. Bol, ta razdiruća bol koja je dolazila iz mog srca, paralizirala je u potpunosti moj um, zasljepljivala me, zaglušivala me, gušila me…
Da li znaš da kad sam upoznala nju (na njezinu inicijativu, jednog davnog ljetnog dana) nisam ništa jela pet dana, mogla sam progutati samo vodu i ništa drugo, da li znaš da sam završila na infuziji … koja ludnica, košmar, konfuzija (čak i sad kad se prisjetim, u stvari ne moram se ni prisjećati, sve je to neizbrisivo zacrtano u mentalnim slikama u mojoj glavi).
Evo jedna pouka, kad vam se muž iznenada počne čudno ponašati, kad najednom treba više „prostora“ za sebe, kad najednom počne izlaziti bez vas (što dotad nije činio), kad se najednom „počne tražiti“, ne vjerujte mu da se „traži“, vjerujte da je nekog pronašao, čak i ako ste totalno uvjereni (kao što sam to bila ja) da on to ne bi nikad napravio. Vjerujte da bi (čim mu se ukaže prilika).
Mom se prilika ukazala kad sam prvi put otišla na neki znanstveni kongres (na Siciliju). Nije me bilo samo 7 dana, a kao da me nije bilo 7 godina. Odjednom sam počela primjećivati naprijed navedene promjene na mom mužu. A imali smo malo dijete, bebu od godinu dana, pa možete samo zamisliti kako mi je bilo…. nezamislivo!
Željela sam se rastati, željela sam da ta razdiruća bol prestane, željela sam tom nitkovu, varalici i preljubniku nanijeti bol, baš kao što je i on meni nanosio, željela sam ga kazniti, željela sam da pati, željela sam razvod. A sve što sam uistinu željela bilo je da me zagrli, da mi kaže oprosti, da mi kaže volim te. Nije napravio ništa od toga. Krenuli smo na bračnu terapiju, bračna terapeutkinja se vjerojatno osjećala kao sudac u ringu sa dva ljuta protivnika koja ne uspijeva razdvojiti i poslati svakog u njegov kut.
Uglavnom, rekla nam je da prvo završimo srednju školu, pa da dođemo ponovo.
Prošlo je puno vremena od tada, cijeli jedan novi život, koji smo svatko za sebe izgradili i ja i moj bivši muž. Postali smo neki drugi, odrasli ljudi.
Ja sam u međuvremenu i magistrirala i doktorirala, mislim da sam čak završila i tu srednju školu (barem se nadam). Mislim da on još nije (voljela bih da me demantira), nadam se da nije odustao i da će je jednog dana završiti (ne radi mene već radi sebe), jako bi me to radovalo.
Ja ne bih bila ovo što jesam da nisam prošla put koji sam prošla.
Moj me put doveo tu gdje jesam, tu gdje baš trebam biti u ovom trenutku. Nema drugih puteva za mene, samo ovaj kojim idem.
Naravno postoje drugi putevi, postoji puno drugih puteva ali oni nisu moji. Oni su namijenjeni za neke druge ljude, oni vode neke druge ljude tamo gdje trebaju biti. Mene vodi moj put, ja ne mogu ići tuđim utabanim stazama, iako bi to vjerojatno bilo dosta lakše nego krčiti neutabane staze moga puta. Ali bolje je ovako, osobno je i autentično.
Ja svoj put ne mogu preporučiti nikome. Poznat mi je svaki njegov pedalj, svaka krivina, svaka uzbrdica, svaka nizbrdica. Mogu ga detaljno opisati do u tančine ali ne i preporučiti nikome. To je kao da vam preporučim svoje naočale, meni pomažu da bolje vidim, ali nisam baš sigurna da bi pomogle i vama.
To je moj put, to su moje staze, moje uzbrdice i nizbrdice. Svatko ima svoj put, svoje personalizirane staze koje vode tamo gdje trebamo biti. Svatko plaća cestarinu za svoj put. Ne možeš platiti cestarinu za tuđe pređene kilometre, plaćaš samo za svoje. Svatko plaća samo svoje.
Moj put me oblikovao u osobu koja sada jesam. Sličnu, a toliko različitu od one koja je prvi put zakoračila njime. Moj put donio mi je zrelost, izgradio karakter, oblikovao me i pripremio za puno kvalitetnije odnose, kvalitetnije ljude čiji putevi se ukrštaju sa mojim. Ljudima koji idu svojim putem, ljudima koji imaju svoj vlastiti put i ne žele oduzeti moj. Ljudima koji me puštaju da nesmetano hodim svojim putem. Ljudima koji me vole, ljudima koje volim. Moj put je bio težak, moj put je bio krivudav, moj put je bio neizvjestan. Načinila sam puno nesigurnih koraka po njemu, ali moji koraci sve su sigurniji, vidim obrise svoga cilja u daljini.
Ponekad cilj izgubim iz vida, ponekad je pokriven koprenom izmaglice, ponekad zalutam, ponekad zastranim i izgubim se. Ali trasa do mog cilja je zacrtana i kad se izmaglica povuče čvrstim koracima nastavim ići ka njemu.
I plaćam, plaćam cestarinu. Nije mi žao toga novca, jer svatko tko želi biti u uspješnim i zrelim odnosima sa drugim ljudima (a ja to svakako želim) mora platiti cijenu uspjeha sa samim sobom. To je jednostavno tako i nema drugog puta do tog cilja. Nema drugih staza, nema prečica.
Postoji samo on. Moj put !
Svaki pređeni korak mog puta čini me boljom i kvalitetnijom osobom, sposobnijom za zasnivanje i održavanje kvalitetnijih odnosa s drugim ljudima čiji životni putevi se ukrštaju s mojim. Na mom putu neke ljude sam izgubila, neki ljudi su otišli drugim, svojim putem.
Cestarina je nekad bila previsoka i ponekad se pitam da li sam previše platila za ovu ženu koja sada jesam. Cijena je visoka po svim objektivnim kriterijima i mjerilima, i ponekad mi je žao tih para, ponekad mi se čini da sam mogla i jeftinije proći.
Ali znate kako kažu Englezi: „Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari“. Ili što bi naš narod rekao: „Koliko para toliko muzike.“
Cijena je visoka, ali mi nije žao ni jednog jedinog potrošenog novčića jer je svaki polog za moju budućnost. Konačno mogu dati najbolje od sebe. Konačno mogu dati sebe. Nema tu puno mudrosti i filozofije. U konačnici vrijedi pravilo: Kvalitetni ljudi – kvalitetni odnosi. Nekvalitetni ljudi – nekvalitetni odnosi. To je cijela mudrost i filozofija koju sam pokupila po (mom) putu.
I da se kvaliteta plaća. Skupo !
U ovom trenutku kristalno mi je jasno na kojoj etapi mog puta se nalazim. Kristalno mi je jasno da moram objaviti moje knjige. Mojim sumnjama došao je kraj, jer tako puno žena luta, tako puno žena traži svoj put. Strahovito puno žena treba putokaze.
Mogla bi to postati moja misija – pokazati im put, njihov vlastiti put. Put koji često vodi k izlazu, izlazu iz nečeg lošeg, izlazu iz nečeg, što je u početku možda i bilo dobro, ali odavno više nije. I one su toga svjesne, ali nemaju snage, nemaju hrabrosti presjeći spone s nečim poznatim, lošim ali ipak poznatim, s nečim što ih ne ispunjava odavno, ali su se navikle. Navikle na život koji ne zaslužuju, navikle na život koji ih frustrira, navikle na život pun beskrajno loših kompromisa, beskrajnih žrtvi.
Njima su potrebne moje knjige, potreban im je glas, potreban im je motiv da se pokrenu i svoj život uzmu u svoje ruke. Tim ženama posvećujem svoje knjige, tim ženama trebam ja i moj glas. Tim i takvim ženama trebam ja i moj put, da znaju da nisu same. Da znaju da nisu same na svom putu. Želim to jer imam taj glas u sebi, taj glas u meni koji me tjera da pišem, taj glas koji me tjera da idem mojim putem, taj glas koji me tjera da idem pravim putem.
I dok živim želim da se čuje taj glas, moj glas koji govori u ime svih onih koji traže svoj put.
Ona je sama ali ne i usamljena. Ima svoj mali uski krug probranih prijatelja. Ima svoj posao, svoje hobije. Ima svoju malu obitelj. Dočekala je dječicu svoga djeteta.
Ima sve. Ima sebe.
I sretna je. Ona druge čini sretnima.
Nitko drugi nije joj potreban za sreću, ali svi su dobrodošli, dapače. Vrata njenog doma uvijek su otključana i otvorena za sve drage ljude koji žele njeno društvo, i čije društvo ona želi.
Otvorena su i vrata njenog srca. Širom. I nikad više neće ih zatvoriti. Ostaju širom otvorena dokad njeno srce kuca, do njenog posljednjeg udaha.
Potpuno svejedno joj je koji on će biti u njemu. Zna da će biti pravi on. Jer ona je prava žena. Već će se oni prepoznati nekako. Intuicija joj to govori. Jer u njoj je Žena koja trči s vukovima. U njoj je Boginja. U njoj su duhovi njenih predaka. U njoj je arhetipski tip Divlje žene sa hercegovačkog krša. Otporna je ona i srčana. Hrabra.
I vjeruje. Čvrsto vjeruje. Ne u bajke. Ne u zvijezde. Ne u horoskope. Ne u druge.
Vjeruje u Boga. I u sebe.
Sve što želim je da je život bajka. Bajka života br.1.
I da postoje čuda.
Ali sam isto tako svjesna činjenice da moj život može biti poput bajke br.2, ili bajke br.3, može biti poput bajke xy…..
Dakle nemam pojma što mi život nosi. Što više razmišljam, sve sam uvjerenija da mi je to najveća dosadašnja životna spoznaja. A možda baš u tome i jeste čar života….da u biti ne znamo što nas očekuje…. Ja se samo moram priviknuti na činjenicu da svoj život u stvari ne mogu isplanirati, niti kontrolirati.
Ja nisam Bog. Nemam pojma što me čeka u životu. Život nije bajka, niti sam ja pisac bajki.
Bože, napravi kako misliš da je najbolje. Pusti ti moje puste želje jer sam ja vrlo subjektivna. A meni treba objektivan sud nekog puno pametnijeg od mene. Ne brini pri tome.
Ja ću se složiti sa svakom tvojom prosudbom i konačnom odlukom o mom životu ili suživotu sa nekime. Slobodno izaberi po svojoj volji. I tako me ti poznaš puno bolje nego ja sama sebe.
Sigurna sam da ćeš izabrat puno bolje nego što bih ja.
Oboje odgovorni, uspješni intelektualci ali i umjetničke duše, apsolutni kreativci. Uspješni u svemu čega se dotaknu jer rade to strastveno i cijelim svojim bićem. Uglavnom, obadvoje osobe za poželjeti. Ali nesretni u ljubavi. Sa po jednim bračnim brodolomom iza sebe. Svoje srušene snove i ranjene umjetničke duše liječe pišući pjesme i knjige, pretačući bujice neizgovorenih riječi u more stranica. Koje će, možda jednog dana netko i pročitati, a možda i neće, ali njima to i tako nije bitno. Njima je bitno da njihova duša nađe mir. Pa pišu, pišu bez obzira na druge.
Ali oni su i obična ljudska bića, ranjenog ega i slomljenog srca kojeg liječe ulazeći u površne, ne zahtjevne veze (koje od njih traže minimalan emocionalni angažman, jer oni jednostavno ne mogu dati više, ne mogu dati ono što nemaju) sa puno mlađim osobama. Puno mlađim od njih, zgodnim i atraktivnim trofejima kojim liječe svoj ranjeni ego i slomljeno srce.
Trofejima, koji im ništa ne znače, samo popunjavaju tu strašnu prazninu, tu duboku provaliju u srcu koja nastane kad ljubavi nestane. Samo žele preboljeti i preživjeti. Moraju preživjeti ako žele živjeti. A često im se čini da ne žele ni jedno ni drugo. Ali, ipak, budući su snažne i karakterne osobe oni se dižu i idu dalje, ponosno i hrabro, naprijed.
I dakle, žive oni tako blizu jedno drugog, a tako daleko, u svojim malim paralelnim zatvorenim svemirima (s visoko podignutim obrambenim zidovima) koje tako zaštitnički brane i u njih puštaju samo uski, mali krug odabranih. Jer ne žele više biti povrijeđeni. Nikad više, jer ne bi to još jednom mogli preživjeti.
Kad, jednog, lijepog, rano jesenjeg dana, Bog se (ipak) odluči umiješati i odluči spojiti te dvije napaćene, srodne umjetničke duše. I upoznaše se njih dvoje jednog lijepog, rano jesenjeg dana, kako to samo rana jesen zna biti. Amorova strijela pogađa ih direktno u srce i oboje osjećaju da je to ljubav. Ljubav na prvi pogled. Ne mogu skinuti pogled jedno sa drugog. Utapaju se u beskrajnim dubinama njihovih toplih, nasmiješenih očiju. Čuje se glasni klik. Klik njihovih srodnih duša. Čuju ga oni. Čuje ga Bog. Zadovoljno se smiješe.
Ona i on. Srca im ludo tuku, krv divlje kola njihovim venama. Dah im je ustreptao. Osjećaju sve to ali ništa ne čine.
Ona, jer je prestrašena, jer nije sigurna da je preboljela bivšeg muža. Prestrašena jer on frapantno nalikuje na njega, ljubav njenog života, kojeg godinama, bezuspješno pokušava preboljeti. I ne zna što se događa. Da li halucinira ? Da li joj njena podsvijest nešto poručuje ? Da li se Bog šali i šalje njegovu reinkarnaciju !?
On, jer ima curu koju voli, doduše ne više onim intenzitetom kao prije, jer mu ne bi onda ona ovako zaposjela misli, srce, sve…. Prestrašen, jer možda svoju curu, i ne voli kako se treba voljeti osoba s kojom želiš provesti ostatak života. Kako se voli srodna duša. Bezuvjetno. Bez praznog prostora u srcu, u koji se netko drugi može neprimjetno (ili pak jako primjetno !) ušuljati.
Ona i on. Odgovorni i časni ljudi, koji ne žele povrijediti nikoga (a ponajmanje sebe) radi možda samo prolazne strasti. Koja oduzima dah, koja ne da spavati, koja ne da jesti, koja ne da misliti…. Jer dovoljni su samo oni. Ona i on. Možda je to samo luda strast, a možda je ljubav, prava ljubav. Ne znaju. Vrijeme će pokazati.
Dakle, vole se njih dvoje, ludo, divlje, strasno, ali ne čine ništa. Ne žele povrijediti nikoga. Pa izabiru biti najbolji prijatelji, bez obzira na tu ludu ljubav i strast koja ih je obuzela. Ona, u međuvremenu, shvaća da je ipak preboljela bivšeg supruga i da može opet voljeti strasno, svim srcem nekog drugog. On, u međuvremenu rješava odnos sa svojom curom. Nježno, ne želeći je povrijediti, ali svjestan da je sreo svoju srodnu dušu i da mora učiniti sve što je u njegovoj moći da budu skupa. Zauvijek. Ili, cura sama shvaća. Nije bitno. Bitno je da su to nekako ljudski riješili.
Bog je sretan. Oni su sretni. Jer ljubav je ipak, na kraju, pobijedila. Kao uostalom u svim bajkama, pa i u ovoj životnoj bajci.
Ona i on. Vole se nježno i strasno, istovremeno. Žive sretno, okruženi prekrasnom prirodom, livadama i vinogradima. Okruženi njihovim voljenim konjima i puno, puno, voljenih unučića. Ona slika, piše, pravi vino. Voli ga. On svira, piše pjesme, pije vino. Voli je.
Ipak je istina, život može biti bajka. Ako ga živiš sa srodnom dušom. A oni to jesu.
Srodnu dušu ne nalaziš samo tako. Neki nikad. Ako si sretan, sretneš je možda jednom u životu. A., ako si zaista miljenik sreće, sretneš je i drugi put. A tada je zgrabiš i čvrsto držiš. Jer ako je pustiš da ode, Bog ti je neće, najvjerojatnije, poslati nikad više. A život je predug da bi ga proveo sa ljudima koji nisu tvoje srodne duše.
Pa onda, iako se panično bojiš ljubavi, prave ljubavi, jer se u stvari bojiš boli, boli koja ti razdire i srce i dušu ako ta ljubav (ipak) nekad završi, budi hrabar. Probaj voljeti duboko i iskreno. Samo hrabro naprijed. Sreća prati hrabre. Bog prati hrabre. A život je ipak samo jedan. I treba ga živjeti hrabro i časno.
Baš poput njih, naših časnih i hrabrih ljudi iz ove životne bajke.
Jako mladi, lijepi, pametni. Beskrajno zaljubljeni. Srodne duše, apsolutno.
On, baš poput pravog princa, njoj, baš poput prave princeze, ispunjavao svaku, pa i najmanju želju. Beskrajno joj je godila ta njegova ljubav, odanost i pažnja kojom ju je tako nesebično obasipao. Pa ipak je ona princeza, i baš poput prave princeze, bila je uvjerena, da jedino tako i treba biti. Da je voljena, pažena i mažena. Nije pretjerano razmišljala o njegovim potrebama. Voljela ga je iskreno, ali isto tako, iskreno, nikad joj, ama baš nikad nije palo na pamet, da njezine potrebe, da njezine želje, njezina htijenja, i nisu baš u potpunosti, istovjetna njegovim. Činilo joj se da je apsolutno sretan, prateći nju. Nije, apsolutno nikad pomišljala, da možda on želi neki drugi put. On joj to nikad nije dao ni naslutiti, a kamoli da je to ikad naglas rekao.
Dakle ona i on. Princeza i princ. Omiljeni par. Nerazdvojni par. Voljeli su se i slagali, baš u svemu. Možda ju je baš to trebalo plašiti, jer ni s kim se ne slažeš baš u svemu. Osim u slučaju, ako taj netko drugi, ne podredi sebe, zatomi vlastite želje i žudnje, u ime ljubavi. U ime njezine ljubavi. A njena ljubav je neupitna. Ona je odana i vjerna svom voljenom čovjeku. I ne pomišlja na nekog drugog. Voli svog princa.
I kao u svakoj sretnoj bajci, oni se odluče oženiti, i okruženi svojom dječicom i dječicom svoje dječice, živjeti sretno do kraja života. I učine to. Počnu živjeti svoju bajku, uvjereni da je to ono o čemu su obadvoje oduvijek sanjali. Ali i bajke imaju zamke. Pogotovo životne bajke.
Udajom, princeza shvati da njezin princ, nije princ, te da ni ona nije princeza. I da život i nije neka bajna bajka. Pa ona, baš poput siromašne djevojčice iz bajke „Crvene cipele“ (autor Christian Andersen), ulazi u pozlaćenu kočiju i poželi svoje, voljene, ručno rađene, crvene cipele (nezgrapne, krpene, ali njoj tako drage), zamijeniti sjajnim, blještavim, kožnim crvenim cipelicama koje su djelovale tako čarobno i magično privlačno. Ali nisu bile. Samo su tako izgledale. Bile su proklete i odvele su je u propast.
Kako bi rekla Clarissa Pinkola Estés, koja nam pripovijeda ovu bajku u knjizi Žene koje trče s vukovima: „Zamislimo , dakle da hodamo niz svoju životnu cestu, obuveni u svoje ručno izrađene cipele i odjednom nas preplavi neko raspoloženje, nešto poput „Možda bi nešto drugo bilo bolje, nešto što nije tako teško, nešto što će mi oduzeti manje vremena i energije i što će mi omogućiti manje naprezanja.“
To se često događa u životu žena, naravno i muškaraca. Bile one princeze ili obične pučanke, bili oni prinčevi ili obični pučani. Scenarij pozlaćene kočije i crvenih blještavih cipela izrađenih od najfinije kože, zavodljiv je i mami, pogotovo kad nemaš životnog iskustva. Ali i prekriva onu jednostavnu radost nezgrapnih, ručno rađenih, krpenih crvenih cipelica.
Dobili su sve, i pozlaćene kočije i blještave crvene kožne cipele, ali nije bilo više njihovih ručno rađenih, nezgrapnih crvenih, krpenih cipelica. Izgubili su dušu. I on i ona. Ona mu je to i rekla, u onom trenutku kad joj je zaista izgledao kao da je izgubio dušu. I da ništa ne dopire do njega, ništa što je pokušavala, a pokušavala je sve, izvodila čuda… Ostajao je nijem, gluh i slijep…..za nju……
Krenuli su u propast u pozlaćenoj kočiji i crvenim blještavim cipelama rađenim od najfinije kože. Ona je na kraju prepoznala zamku (nakon puno vremena). Zamku koja vodi u potpuni gubitak duše. U njoj je proradio instinkt. Ljubavnici, novac, uspjeh, društveni ugled, ne mogu nadoknaditi gubitak duše. Sve što ona želi je opet plesati u svojim starim, krpenim, nezgrapnim cipelama.
Što on želi ? On nije žena. Da li i muškarci imaju takve instinkte. Ona vjeruje da imaju i da će i on, kad-tad, opet poželjeti svoju dušu natrag. Da će opet poželjeti biti sretan i plesati sa njom u njenim starim krpenim crvenim cipelicama. Da mu druge žene, novac, moć i ugled više ništa ne znače. Ili da mu možda, nisu nikad ništa ni značili. Možda je samo bio zaveden i duboko nesvjestan što uistinu želi. Možda je samo bio izgubio dušu. Možda je samo trebalo vremena da oboje shvate što su imali, a tako nesmotreno izgubili. Jer su bili zavedeni blještavilom zlatne kočije i prokletih blještavih crvenih cipelica od najfinije kože. Možda…..
Možda da je život bajka. Nije, ali ona ipak vjeruje da može biti. Ako je on princ koji ipak voli svoju princezu. Ona njega voli.
Pa možda, opet požele vratiti svoje vjenčano prstenje (za koje su jedva skupili novac, onog davnog dana kad su se odlučili oženiti i živjeti svoju malu bajku zauvijek), a koje su isto tako, jednog davnog, glupog i užasnog dana, u bijesu, bacili jedno drugom u lice, proklinjući onaj davni dan kad su se upoznali. I zavoljeli. Zauvijek. Kao u svakoj pravoj bajci.
Možda Bog, ipak na kraju spoji to dvoje glupana, glavnih aktera ove komplicirane životne bajke. Komplicirane i strastveno dramatične. Jer ipak je ona „kraljica drame“, a on (ipak) njezin kralj. Oboje pomalo (ili podosta) ponosni, tašti, egoistični i narcisoidni. U svakom slučaju nesavršeni. Ali savršeni jedno za drugo.
Jednom davno joj je on rekao (kad mu je ona uporno „tupila“ i nastojala ga uvjeriti da je on, glavni i isključivi krivac za kraj njihove savršene životne bajke) da su njih dvoje u stvari isti. Samo što ona zna jako lijepo pričati i simpatična je (za razliku od njega) pa je izmanipulirala sve žive i uvjerila ih da je on (i njegova nevjera) isključivi krivac za sve. Ali da prestane manipulirati njime. Ona priznaje da je simpatična, elokventna manipulatorica (naravno na benignoj razini), ali da nikad, ama baš nikad nije uvjeravala nikoga u njegovu krivicu. Jednostavno su svi samostalno donijeli takav zaključak gledajući njezinu bol, tugu i patnju.
A ako je ikada, svjesno (ili nesvjesno) manipulirala njime činila je to simpatično i bez namjere da ga povrijedi. Samo male bezazlene manipulacije s ciljem da dobije ono što želi. Ona ne zna, kad je to njemu prestalo biti simpatično (nikad joj nije rekao). Da li davno prije negoli je njegov pogled prestao biti pogled malog zbunjenog dječaka (koji je tako davno voljela) ?
Kada, kada, kada ………………………?????????????
Na kraju se ispostavilo, da ona, osim što zna jako lijepo pričati, ima i „dar pisanja“ (i svakakve, nekakve druge darove), pa je eto odlučila, napisati mu knjigu.
Možda mu to opet bude simpatično. Možda, konačno njegov hladni, bezizražajni pogled (kojim ne gleda nju, već kroz nju) bude opet topli pogled malog zbunjenog dječaka koji ona tako ludo voli.
Ona koja više nije djevojčica, ali zadržala je tu djevojčicu u sebi, nada se da je i on, koji nije više dječak, zadržao tog istog dječaka u sebi.
Ona je naravno i dalje simpatična. Svima. Pa se nada da će možda, opet, biti i njemu. A možda nikad nije ni prestala biti. Samo je nije više mogao podnijeti. Jer zahtjevna je ona. Zahtjevna i puno traži, ali i puno daje. Sve. I još uvijek ga voli. Nije princ, ali je njezina srodna duša. I on nju još uvijek voli. Nije princeza, ali je njegova srodna duša.
Oni su jedna duša. Silom razdvojena. A srodne duše ne možeš razdvojiti.
Ni nebo nije granica !
Žive sretni….okruženi dječicom svoga djeteta…..sve je baš onako kako treba biti…..onako kako su oduvijek željeli da bude…..onako prije nego se dogodio život…..
„Bože daj mi hrabrosti da promijenim ono što se može i treba promijeniti, smirenost da prihvatim ono što se ne može promijeniti i mudrost da prepoznam tu razliku“.
Dok je to govorio, Sv. Franjo Asiški zasigurno nije razmišljao o razlici između proaktivnih i reaktivnih ljudi (tada su ih vjerojatno drugačije nazivali), on je samo bio pametan i mudar čovjek (po današnjim kriterijima, proaktivan zasigurno !), te je uočio da postoje stvari na koje možemo direktno utjecati i mijenjati ih (zona našeg utjecaja, prije svega mi sami), odnosno stvari na koje ne možemo direktno utjecati (izvan našeg su utjecaja, ali su nam i dalje zona preokupacije, da ne kažem zona sekirancije).
Mudri ljudi to znaju. I mijenjaju ono što mogu promijeniti – mijenjaju sebe, mijenjaju svoje navike, svoje ponašanje. Ako već i postoji nešto u njihovom životu što ne mogu promijeniti (a zasigurno postoji!), oni to shvaćaju, pa mijenjaju ono što mogu promijeniti – mijenjaju svoja stajališta i način na koji vide probleme na koje nemaju izravnog utjecaja.
Mudre ljude (kao što je bio i sv. Franjo Asiški) danas nazivaju malo drugačije, nazivaju ih proaktivnim.
Tijekom života možete susresti dvije kategorije ljudi, te i sami pripadati u jednu od njih, a to su: proaktivni i reaktivni ljudi. Rekla bih, ako imate sreće, spadate i družite se sa proaktivnim ljudima, ali neću to reći, jer sam i sama proaktivna, te znam da to nije nikakvo pitanje puke sreće, već pitanje slobode izbora i pitanje preuzimanja odgovornosti.
Osnovna odlika proaktivnih ljudi je preuzimanje odgovornosti (za svoju situaciju, svoj život, svoje odluke ..) i to je ono što ih razlikuje od reaktivnih ljudi, kojima su jednostavno svi drugi krivi za ono što ih je snašlo, ama baš svi (od roditelja, bračnog partnera, od šefa, vlade, države, Boga, Vraga …), širok je popis krivaca, a samo jedna žrtva – oni sami glavom i bradom.
Reaktivni ljudi (odnosno ljudi koji pod svaku cijenu izbjegavaju preuzeti odgovornost za bilo što (a kamoli za vlastiti život) će zasigurno proaktivne ljude smatrati nametljivima, čak i agresivnima, što u svakom slučaju nije istinito.
Proaktivni ljudi su jednostavno samo inteligentni i odavno su skužili da je puno pametnije da stvar preuzmu u svoje ruke, preuzmu inicijativu i odgovornost za vlastite postupke, jer oni su svjesni da oni biraju od bezbroj mogućnosti i bezbroj izbora koji im stoje na raspolaganju (dobro, često to nije baš bezbroj, često je to, ipak neki ograničeni broj, ali svako iole pametan, iole proaktivan zna da sloboda izbora postoji i da smo mi ti koji trebamo izabrati, a ne lopticu odgovornosti prebacivati na nekog drugog).
Da ne biste pomislili da su reaktivni ljudi glupi! Ne, nikako, reaktivni ljudi su također inteligentni (i to vrlo !), i odavno su skužili da je puno lakše kritizirati i gunđati, ne preuzimati inicijativu i lopticu odgovornosti vrlo brzo (brže od „vrućeg krumpira“) prebaciti na nekog drugog, bilo koga….pa eto onda tako, njima baš ništa ne ide od ruke jer se cijeli Svemir urotio protiv njih …dašta …ko da Svemir nema drugog posla već baš njih onemogućava u bilo kojoj inicijativi i aktivnosti koju poduzmu. Jedina istina je da oni ne poduzimaju nikakve inicijative i aktivnosti, oni o njima samo pričaju (često čak ni to).
Reaktivan čovjek (i žena naravno) će reći: Kad bih barem ….(slobodno po želji dodajte što god želite). Proaktivan čovjek (i žena naravno!) će reći: Hoću ….….(slobodno po želji dodajte što god želite).
U svakom slučaju ne očajavajte. Ako ste i reaktivni, niste osuđeni na doživotnu reaktivnost i doživotno igranje uloge žrtve. Ne izvlačite se na determinističke i fatalističke izjave tipa:
„Ja tu ništa ne mogu. Ja sam jednostavno takav. Takva mi je sudbina. Ne isplati se ništa poduzimati. Oni mi to i onako neće dopustiti.“ ………….i sl…..i sl…. Dakle, iako ste možda imali nesretno djetinjstvo, a ni mladost vam nije bila ništa bolja, te ste sada u okružju koje je sve drugo samo ne poticajno, nemate prava osjećati se žrtvom cijeli svoj život i cijeli svoj život ne poduzimati ništa da konce svog života uzmete čvrsto u svoje ruke.
Ja se slažem s Freudom kad kaže da ono što nam se dogodi u djetinjstvu oblikuje naš karakter i ličnost, ali se ne slažem da to u biti upravlja čitavim našim životom, te da su granice i parametri našeg života određeni i da mi tu zapravo ništa više ne možemo promijeniti.
Ja smatram, odnosno potpuno sam uvjerena da mi možemo sve, možemo se mijenjati koliko god i kad god to poželimo. Stvar je u tome da se većina ne želi mijenjati i popraviti na sebi nešto što su npr. njegovi roditelji propustili napraviti u njegovom odgoju. Kažem propustili jer čisto sumnjam da su ga namjerno zajebali (mada, svjedoci smo da ima i takvih zaista loših (ne) roditelja, ali ja ovom prilikom ne želim pričati o njima jer nisam psihijatar, već o prosječnim, normalnim roditeljima recimo jednog prosječnog, normalnog Hrvata/ice.
Dakle, ti naši prosječni roditelji jednostavno nisu znali ili mogli bolje odgojiti nas, negoli što su to i učinili (ajde nađite mi molim vas nekog savršenog roditelja, ja ne znam nijednog !!).
I šta bi mi sad trebali, cijeli život kukati kako su oni krivi za sve naše krive izbore koje smo načinili u životu. Ok je to raditi do neke određene dobne granice, ali nećete valjda i vašim unucima tupiti kako su prababa i pradjed krivi za sve vaše (obiteljske) nedaće. Ok, kukajte ako vam je tako lakše. Možete okriviti i vladu i državu, osjećat ćete se još bolje negoli da krivite samo vaše roditelje (a i oni će se vjerojatno osjećati malo bolje ako teret krivice za vaše neuspjehe podjele sa vladom, državom ili bilo kime drugim po vašem izboru).
Ili pak od ovoga trenutka možete izabrati biti proaktivni ljudi, te krivnju, kao i zasluge pripisati onome tko to i zaslužuje – vama osobno, glavom i bradom.
Pa ako to odlučite, u svoj vokabular uvrstite izjave tipa:
„Ja mogu i ja biram. Ja se mogu promijeniti i biti bolji. Preuzimam kontrolu nad vlastitim životom. Poduzimam sve što je u mojoj moći da poboljšam situaciju. Mogu ih uvjeriti da ja to mogu“……i sl. …i sl….
Ako prethodne izjave i uvrstite u svoj vokabular, to vas u svakom slučaju još uvijek ne čini proaktivnim ljudima. Znači nije dovoljno samo poput papagaja recitirati afirmativne rečenice, to vas u svakom slučaju ne čini proaktivnom osobom. Još uvijek ste reaktivni s tendencijom promjene vlastitih reaktivnih stavova (što je u svakom slučaju pohvalno, a i nužno potrebno, jer bez promjene vaših stajališta nema nikakve, a kamoli pozitivne promjene kojoj težite). Da biste uistinu postali proaktivni, morate osim promjene stajališta i vaših pogleda na svijet, iz temelja mijenjati i vaše ponašanje, te poduzimati raznorazne aktivnosti sadržane u prethodnim proaktivnim izjavama.
Pa eto, recept je tu, ništa lakše ….samo krenite ….
Eh da, da ne zaboravim, još samo jedna sitna opaskica, mala ali bitna, koja čini temeljnu razliku između proaktivnog ili reaktivnog čovjeka (odnosno žene):
Proaktivni ljudi imaju muda (uključujući i žene), reaktivni ih nemaju, bez obzira na spol !!!
Otvoreno by Sanja Radeka 