DARWINOVE MAJMUNARIJE

Da li smo rođeni da živimo ili da preživljavamo?
Da li je u osnovi našeg postojanja samo potreba za razmnožavanjem i produljenjem vrste?
Da li opstaju samo jači ili i oni slabiji imaju šanse za život?
Da li je sve u funkciji funkcionalnosti?

Zašto prekrasni paunovi imaju svo to živopisno perje po sebi, kad bi komotno mogli živjeti i kao jedna obična, bezlična kokoš?
Zašto prekrasni leptiri imaju sve te raznobojne šare po svojim krilima kad bi mogli živjeti i kao jedan obični moljac?

Čemu sve te čudesne boje, zvukovi, mirisi, okusi …..?
Čemu sva ta ljepota; koja je njezina funkcija?

Darwinova teorija, teorija evolucije živih bića ne daje nam odgovor na ova pitanja. Prema Darwinu i njegovoj teoriji, u prirodi svaka vrsta koti više jedinki nego što se može održati na životu, te zbog toga dolazi do borbe za opstanak, u kojoj preživljavaju i dalje se razmnožavaju jedinke bolje prilagođene uvjetima okoline.

Znači zahvaljujući prirodnom odabiru odnosno selekciji, preživljavaju i razmnožavaju se samo najjači od nas, pri tom prenoseći svoje gene na potomstvo i na taj način osiguravajući nastavak vrste.

Darwin ne poznaje (ili ne priznaje) druge teorije osim ove svoje. Ne priznaje ljepotu, altruizam, zajedništvo …, po njemu pčele ili mravi uopće ne bi trebali ni postojati, ili barem ne bi trebale postojati radilice i radnici koji se uopće ne ševe, već samo rade na dobrobit cijele pčelinje ili mravlje zajednice.

A eto opet postoje ….

Po Darwinu, boje također ne bi trebale postojati osim u funkciji mimikrije ili stapanja s okolinom; sve u funkciji preživljavanja i opstanka vrste naravno.

E moj Darwine, tužan je taj tvoj svijet bez boje u kojem preživljavaju samo najjači …

Postoji jedan drugi svijet prepun prekrasnih boja jesenjeg lišća, zvjezdanog neba, morskog plavetnila, cvrkuta ptica, čudesnih šara. Postoji jedan drugi svijet, po tebi potpuno nefunkcionalan i nepotreban. Postoji jedan drugi svijet koji nije zasnovan na tvojoj rigidnoj teoriji evolucije. Svijet u kojem pravo na život imaju svi. To je moj svijet dragi Darwine.

slike 4 godišnja doba arf906bc - argentinaopina.com

Obožavam prirodu, biologiju, genetiku i uvijek sam imala čiste petice iz tih predmeta, iako mi Darwinova teorija evolucije nije sjedala ni u osnovnoj, niti u srednjoj školi. Još manje mi je sjedala na fakultetu, a sada mi pak ne sjeda nikako.

Sve je više i više rupa u Darwinovoj teoriji evolucije, i to nije stav samo religioznih krugova, već sve više znanstvenika uočava ozbiljne propuste ove teorije. Pa zašto bi onda jedino njegova teorija bila smatrana jedinom znanstveno priznatom teorijom (kad već ima više rupa nego švicarski sir), a sve ostale teorije o postanku i opstanku svijeta bile smatrane pseudoznanstvenim teorijama?

Što fali kreacionističkoj teoriji, odnosno teoriji inteligentnog dizajna? Po meni daje više objašnjenja nego što li ih daje sam Darwin, odnosno darvinistička teorija.

Darvinizam i materijalizam ne daju objašnjenja za sve. Poglavito ljudski duh i um u njima ne nalaze svoje odgovarajuće mjesto i objašnjenje. Ljudske kognitivne sposobnosti, kreativnost ljudskog duha, sposobnost zasnivanja morala ne mogu se reducirati na materijalistički fizikalizam i darvinizam.

Pa kad već darvinizam i materijalizam ne daju odgovor na sva pitanja, ne mogu da se ne zapitam: „Što fali Svijetu stvorenom Božjom voljom i njegovom kreativnošću?“

Po mojem osobnom mišljenju ne fali mu ništa. Sto puta mi je bolji od Darwinovog Svijeta.
Što se više obrazujem i proširujem svoje vidike, imam sve više hrabrosti za javno, jasno i glasno reći: „Darwine, ne vjerujem u tvoju teoriju evolucije!“

P.S. I još nešto Darwine, što ti namjeravam reći još od osnovne škole:

„Ja nisam nastala od majmuna!☺“

Čisto, onako samo da znaš šta ja mislim o tvojim „majmunarijama“ ……

TKO JE ŠEF?

Mirna sam.

Govorim iz srca, prihvaćajući sve što je bilo, sve što je i sve što će biti.

Ne sekiram se. Ja nisam šef. Šef se sekira. Preuzeo je sekiranciju na sebe, kao što svaki dobar šef čini uostalom. Ja odradim svoje, najbolje što mogu naravno (želim da budemo zadovoljni i ja i šef), a ostalo je na njemu, šefu naravno. Ta to je i uloga svakog dobrog šefa, da se pobrine da krajnji ishod bude dobar. Ni on se ne sekira previše, jer zna kako se to radi.
Radio je to već tisuće puta, milion puta, beskonačno mnogo puta, tako da imam beskonačno povjerenje u njega. Ne znam kako, ali uvijek na kraju sve ispadne ok. Ne moram ni znati kako, nisam plaćena za to. Ja sam samo dobar radnik (čak štoviše jaaaako dobar radnik), a on je ipak šef (i to jaaaaako dobar šef) i to je njegov posao.

I to tako funkcionira u svakoj firmi, na svakom poslu. To je preduvjet da bi firma dobro funkcionirala i bila prosperitetna.
To tako funkcionira, općenito, u cijelom Svemiru. Da bi nešto dobro funkcioniralo mora se znati tko je šef, a tko radnik. Hijerarhija postoji svugdje. Hijerarhija je garancija reda, a reda mora biti, ako želite da stvari dobro funkcioniraju.

Shvatite vaš život kao dobro uređenu, prosperitetnu firmu. U kojoj postoji hijerarhija. U kojoj se zna tko je tko. U kojoj se zna tko je radnik a tko šef. U kojoj se zna čiji je što posao. U kojoj se zna za što ste točno plaćeni, koji je obujam i opis vašeg posla.
Dakle, radite svoj posao, najbolje što možete, a šefu pustite njegov posao, da ga radi najbolje što može. Ne petljajte se previše u njegove odluke, jer on je ipak šef i zna bolje od vas. Jer vi ste ipak samo radnik.

U firmi se ne bunite, normalan vam je takav poredak stvari.

Zašto bi se onda bunili u svom životu ? Zašto ne prihvaćate takav poredak stvari u svom životu? Zašto ne radite vaš posao, a Njemu prepustite da radi Njegov posao? Zašto se sekirat za nešto za što nismo plaćeni?

Budite pametni i lukavi. Niste dovoljno plaćeni da biste se sekirali za firmu, šefa i njegov posao. On je. Pustite ga da radi.
A i uostalom „Di je puno babica, kilavo je dite“.
Šef ima svoje planove sa svojom firmom (mojim životom) i sa svojim radnicima (pa tako i sa mnom, njegovim radnikom). Ne miješam se u te planove. Slijedim ih. Uzdam se u Šefa i njegovo vodstvo. Motiviran je i dobro plaćen za svoj posao. Vrlo je kreativan i vizionarski nastrojen. Vidi puno dalje nego što ću ja ikad vidjeti.

Dobar sam učenik, pa i ja povremeno imam te vizionarske ideje, bljeskove lucidnosti i inspiracije. Čiste inspiracije kojoj se prepuštam odmah čim je osjetim. I nadahnuto djelujem (jer kako inspiracija iznenada dođe, tako isto brzo prođe ako ne uhvatiš trenutak i djeluješ promptno). Djelujem u trenutku nadahnute, inspirirane akcije, ne čekam da taj trenutak prođe.

I to je sve što ja radim. Učim od šefa. Dobar sam radnik jer sam dobar učenik. Ne zanosim se idejom da je išta moja zasluga. Šefova je. On je dobar šef. Za dobro obavljen posao imam raznorazne beneficije, koje mi nesebično daje i ja ih koristim.
Za loše obavljen posao dobivam „packe“, i šef me uvijek natjera da pokušam skužiti gdje je greška i iznova napravim posao. Ovaj put bez greške. Jer dobar sam učenik i dobar radnik.


Šefova sam uzdanica, čovjek od najvećeg povjerenja. Ne boji mi se povjeriti svoju firmu.
Zahvalna sam mu, što je izabrao baš mene, jer mogao je i nekog drugog.

Ali nije !

Hvala ti Šefe !

ŽIVOT NA TANKOM LEDU

U potpunosti sam svjesna (sad već s punim pravom mogu govoriti o punoj svjesnosti jer ipak sam ja mindfulness trener!) da je u biti cijeli naš život (ili barem moj jeste) hod po tankom ledu.

U jednom trenutku ti se čini da je baš sve ok i savršeno, da je led čvrst ko led, i ti samopouzdano kližeš i kližeš, ne provjeravajući niti čvrstoću leda a kamoli svoje klizačke sposobnosti.
U drugom trenutku postaneš svjestan i (ne) čvrstoće leda i svojih klizačkih (ne) sposobnosti…

Vjerojatno većina ljudi prije ili poslije (većina njih ipak poslije!) postane svjesna činjenice da ama baš ništa na ovom svijetu nije sigurno i nije vječno.

Koliko god nam se činilo da mi svoj život, poput savršeno skrojenog odijela, krojimo po našim preciznim i točno izmjerenim mjerama, te mjere vrlo često na kraju ispadnu neprecizne i pogrešne…i ništa od našeg svršeno skrojenog odijela …
Možda su naše mjere u trenutku dok smo ih uzimali i bile dobre i precizno izmjerene, ali smo se mi tijekom vremena udebljali, ili smršali …uglavnom više ne odgovaraju jer smo se mi promijenili.

Dakle, ništa od naše sigurnosti da ćemo vječno nositi savršeno skrojeno odijelo, ne može biti temeljeno na jednom uzetim mjerama, osim ako zauvijek ostanemo isti (što je vrlo vjerojatno nevjerojatno). A i u tom slučaju tko nam garantira da nam to savršeno skrojeno odijelo neće s vremenom dosaditi, pogotovo ako ste žena, jer mi smo ipak više (modno) osviještene.

Ja sam po prirodi kontrol frik, mrzim riskirati, volim imati nadzor i kontrolu nad situacijom, volim se osjećati sigurno, kako emocionalno tako i materijalno i uglavnom vrijedno i marljivo radim i trudim se da živim jedan dobar i ispunjen život. Nekad prije sam težila savršenstvu (dok sam mislila da sam ja savršena), uglavnom ta ideja me sve više napušta…

U stvari možda me i ne napušta, jer se promijenila moja percepcija savršenog, meni je sada sve savršeno …. ja se trudim iz petnih žila, pa kako god ispadne …uglavnom ispadne dobro. Ako i ne ispadne od prvog puta, dovoljno sam strpljiva i uporna, da pokušavam koliko god treba puta dok ne uspijem.

Presretna sam što mogu reći:

„Sve mi je savršeno. Dobro mi je savršeno. Loše nije savršeno, ali je savršena prilika da nešto naučim, shvatim zašto je završilo loše i pokušam napraviti bolje drugi put, treći put …n-ti put….“

Možemo težiti ka savršenstvu, ali i u potpunosti biti svjesni da savršenstva (barem ne na ovom svijetu) nema i da u svakom trenutku u stvari hodamo po rubu tankoga leda, koji iako tanak, može biti ipak dovoljno čvrst, samo ako smo mi dovoljno lagani i fleksibilni da održimo ravnotežu.

Moja preporuka je da hodamo bez straha, hodamo ….i hodamo ….ali nastojimo to činiti što laganijim koracima i ni u jednom trenutku ne zaboravimo da hodamo po ledu i koliko god nam se to činio siguran i čvrst led, on je ipak tanak i valja to imati na umu.

Za hod po tankom ledu trebamo biti čim laganiji, neopterećeni suvišnom prtljagom i nepotrebnim teretima koje nepotrebno vučemo zbog bog te pitaj kakvih razloga (kojih se uglavnom više niti ne možemo sjetiti).
Dakle riješimo se svega što nas opterećuje i laganim ali sigurnim koracima održavajmo ravnotežu i hodajmo dalje. I to je to što sam ja do sada trebala skontat. Da je život tanki led i da treba održavat ravnotežu.

Omiljeni robni marki likerskih skakaonica

Balans…..

Cijela životna mudrost sadržana u jednoj jedinoj riječi.

Balans!

Ja se osim toga još samo pouzdajem u Boga da je led ipak dovoljno čvrst.

ŽIVOT U DOBA KORONE

Trudim se odgovorno ponašati, ali ne i podleći kolektivnoj panici i histeriji oko korone. Ide mi više ili manje dobro. Ispočetka, dok je sve izgledalo kao zezancija i korona predočavana kao malo jača gripica, nije bilo mjesta ni panici, niti histeriji.

Onaj srpski pulmolog i pedijatar (Branimir Nestorović) je čak rekao da je to „najsmešniji virus u istoriji čovečanstva“.
Rekli su nam da koronu imaju Kinezi i da od nje umiru stare babe.

Izgleda da Kinezi imaju puno starih baba, doduše sada baš i ne, nakon općeg pomora starih baba.
Ne znam kako objašnjavaju činjenicu da im je umro onaj liječnik (Li Wenliang) koji je prvi upozorio na virus korone, čovjek je imao 34 godine. Meni se čini da nije bio stara baba.

Umrlo i puno Talijana. Talijani nisu Kinezi, ali valjda i oni imaju puno starih baba.

Umiruju nas da je smrtnost od korone jako mala.

Samo 0,2 % ako ste mlađi od 40 godina; 0,4 % ako ste između 40-50 godina; 1,3 % ako ste između 50-60 godina; 3,6 % za one između 60-70 godina; 8 % za one između 70-80 godina, a 14,8 % za starije od 80 godina.

Ja se slažem, sve je to ok, smrtnost od korona virusa je zaista relativno mala ako ste mlađi, zdravi ljudi sa dobrim imunitetom, smrtnost raste što ste stariji i kronični bolesnici, oslabljenog imuniteta.

Kad si tako čovjek predoči stvari, smireno i logično razmisli o novonastaloj situaciji, te se odgovorno ponaša, nastojeći zaštititi i sebe i duge, normalno da je zabrinut kao i svako drugo normalno biće; dakle u granicama normale.
Strah ga je, ali šta ćemo, živjet se mora, poduzimaš sve što je u tvojoj moći, slijediš naputke epidemiologa, kriznih stožera, županija, ministara, premijera, vlade …. i svih ostalih kompetentnih, koji o koroni nešto znaju i imaju nam nešto za reći.

Dakle, ponašajmo se odgovorno, ali bez panike.

Ja vjerujem da su u pravu i da sve to stoji, osim ako ne umrete, za vas je tada smrtnost 100 % .
E to je već brojka od koje te zazebe oko srca i uhvati pravi napad panike !☺

ONO ŠTO ŽELIMO vs ONO ŠTO DOBIJEMO

Trebamo li uopće znati što točno želimo?

Trebamo li uopće dobiti to što želimo (naravno pod uvjetom da točno znamo što želimo)?

Da li smo uistinu sretniji ako dobijemo sve što poželimo, odmah čim to poželimo (za što je uistinu potrebno imati dosta sreće )? Ili smo možda sretniji ako to dobijemo sa odgodom, nakon većeg ili manjeg truda uloženog u ostvarenje nekog cilja? Ili smo možda najsretniji kad ne dobijemo to što smo tako strasno željeli, već nešto drugo, stoto, koje nas je na kraju usrećilo do neslućenih granica?

Ajde ti budi pametan ! Ja nisam. Mozgam oko toga već podulje vrijeme.

Dobro je, čak vrlo poželjno, osvijestiti i znati što točno želimo. Precizno definirati cilj, razraditi metodologiju, isplanirati korake, te motivirano, nadahnuto i marljivo raditi na ostvarenju toga cilja. To su preduvjeti da bismo taj cilj i ostvarili.

To su i osnovni postulati coachinga. Ja sam se sa coachingom susrela recentnije (unazad cca 2 godine), prije nikad nisam bila ni čula za taj pojam, a ipak tako radim oduvijek (što mi govori da ću valjda biti dobar life coach!). Znači tako radim cijeli svoj život i uvjerena sam da to tako i treba biti.

No jesam li sto posto sigurna, da baš tako treba biti?
Nisam.
Zašto?

Jer sam svjedočila, u vlastitom životu, nekim situacijama, doživljajima i iskustvima, koje nikad nisam planirala doživjeti i iskusiti, nikad ih nisam svjesno poželjela (na podsvjesnoj razini, ne mogu „staviti ruku u vatru“ da nisam), pa ipak su se desili (ne mojom voljom) i učinili me beskrajno sretnom.

Isto tako, mogu posvjedočiti, da neke moje strasne želje (možda bolje reći žudnje, jer imaju gotovo sve elemente fiksacije), koliko god ih strasno željela (još ih uvijek želim !), koliko god strastveno, motivirano i marljivo radila na njihovom ostvarenju, nikako, pa nikako, da se realiziraju (za sad!). I to me pomalo (čitaj dosta) frustrira i čini pomalo nesretnom.

Da li bih bila sretnija da dignem ruke i odustanem (pa makar i privremeno), odnosno pustim da se desi nešto drugo potpuno neplanirano, u potpunosti spontano?
Vjerojatno bih, vjerojatno bi se znatno smanjila količina mojih frustracija, koje mi uzrokuje taj nedostižni cilj (odnosno njegovo opetovano neostvarenje).
Pa što me onda ili tko me sprječava da to ne napravim (odnosno, ne moram ništa raditi, samo pustiti, samo se prepustiti i ništa više).

Pogađate. Sama sebe!

Jeba te gora sam od Japanaca i Nijemaca, skupa!
Cilj, cilj, cilj, rad, rad, rad, rezultati, rezultati, rezultati !!!
Mislim da je to moj osnovni problem.
Odlučila sam raditi na tome. Odnosno odlučila sam NE RADITI NA TOME !!!

Odlučila sam pustiti, odlučila sam se prepustiti. Mada me, baš, još uvijek živcira da to moram uopće odlučiti (pa zaboga to bi trebalo biti potpuno spontana reakcija, bez ikakvog prethodnog umišljaja), ali ako ne ide spontano (a kod mene očito ne ide), onda može i ovako, kao posljedica moje svjesne namjere.
Evo svjesno odlučujem i svečano obećavam da neću ništa planirati ni kontrolirati. Pustit ću sve da teče, pa šta bude.

Šta Bog da da !

Znači, da rezimiramo; dobro je znati što točno želimo i vrijedno raditi da dobijemo baš to što i želimo. Ali isto tako dobro je i biti fleksibilan, ne biti toliko isključiv, za možebitne druge opcije koje vam se nude, a vi ih ne želite, odbijate ih jer ste fokusirani (i najčešće, vrlo fiksirani!) na samo jednu, jedinu, željenu opciju (vaš cilj) i ništa više.
Ili ih, pak, nenamjerno blokirate vašom zatvorenošću, pa se te druge opcije, niti ne pojavljuju.

Što vam želim reći? Ono što sam vam već rekla, ali evo, ponovit ću još jednom, ako niste skužili ili ne želite skužiti, a nije naodmet, da i sebe, još jedan put podsjetim !☺

Zaključci su moji, i sama sam do njih došla (temeljem višegodišnjih eksperimenata, u kojima sam glavni istraživač, ali ujedno i glavni predmet istraživanja), ali moram ih zapisati, da slučajno ne zaboravim. Ma neću zaboraviti (ni slučajno, ni namjerno), ali kako su ta moja istraživanja kontinuiranog karaktera (i traju, traju i potrajat će ….!), dolazim do raznoraznih zaključaka (pa nije isključeno da ću sutra zaključiti nešto drugo), pa onda da ih evidentiram (mislim zaključke).

Znači, radite vrijedno na svom željenom cilju (ako je dobar za vas, ostvarit ćete ga sigurno, kad-tad), ali budite otvoreni i za možebitne druge opcije, koje su (vrlo) moguće, bolje za vas, od vašeg prvotnog, zacrtanog cilja.
Ja sam tvrdoglava i uporna ko mazga, nikad ne odustajem, ali se stalno podsjećam da moram biti maksimalno fleksibilna (to mi je zaista bilo jako teško postići u mlađim danima, da ne kažem nemoguće, što bi bio puno točniji opis), strpljiva i otvorena, i za druge opcije koje mi se nude. Ide mi u zadnje vrijeme. Dosta sam evoluirala. Zadovoljna sam postignutom fleksibilnošću i otvorenošću.
Čak štoviše, ne moram se toliko grčevito truditi oko postizanja takvih stanja, ne moram više toliko vježbati, sve se češće uhvatim da mi to ide sve spontanije (tako to inače ide kad vrijedno vježbaš na nečemu).

Evolucija, evolucija, evolucija …….
Prilagodba, prilagodba, prilagodba …….
Ne glavom kroz zid, ne glavom kroz zid, ne glavom kroz zid ……!!!
Koristi vrata, koristi vrata, koristi vrata …… !!!
Evolucija, evolucija, evolucija …….
Prilagodba, prilagodba, prilagodba …….
Da su dinosauri ponavljali ovu mantru, ne bi izumrli !
Ne želim izumrijet !
Evolucija, evolucija, evolucija …..!!!!!!
Prilagodba, prilagodba, prilagodba ……!!!!!!

U mlađim godinama bila sam luda i divlja. I sada sam, samo što sam sada i mudra.
Mudra, luda i divlja.
Pedesete su nove tridesete. Bingo !
Ludost sa dozom mudrosti, ili mudrost sa dozom ludosti (ovisno o danu i trenutno raspoloživoj energiji).

Da li je itko uspio biti lud i divlji, a istovremeno mudar u prvim tridesetim? Ako jeste, voljela bih ga upoznati. Volim upoznavati nove (rijetke) vrste.
Znači, nije to problem. U tridesetim ste po vokaciji ludi i divlji. Niste mudri. To dolazi s godinama. U pedesetim. Pravi problem je kad to niste ni u pedesetim. Pa zaboga, nećete valjda živjeti sto godina!
Učite na vrijeme, život ne čeka. Budite spremni. Mudri, lijepi, i još dovoljno mladi da ostvarite sve što želite ili što vam se nudi.

Uzmite dok vam se nudi, možda poslije neće !

Što su meni donijele pedesete (ili njihova skora blizina)? Donijele su mi mudrost, donijele su mi nove uvide. Donijele su mi mir. Unutarnji mir koji me ispunjava spokojem. Sretna sam, sad znam više. Do sreće vode različiti putovi. Iskušala sam mnoge od njih, i bila više ili manje sretna. Ali otkrit ću vam tajnu koju sam i ja sasvim „slučajno“ otkrila.
Da, slučajno, kako da ne !? Pa ja sam se većinu svog života trudila biti sretna, planirala, išla zacrtanim koracima, kontrolirala: sebe, druge, cijeli taj proces (ili bolje rečeno projekt) ostvarenja cilja – „BITI SRETNA“.

I išlo je, kako kad. Dakle nije funkcioniralo savršeno.
Poanta je u tome da se ne treba truditi biti sretan.

Velika tajna za sreću (i veliko otkrivenje za mene) je prepuštanje (slaganje sa životom), a ne kontroliranje života.

Opustite se i budite sretni. Nemojte to nastojati postati. Samo se opustite. Relax !
I sreća dolazi. Garantirano! A ako i ne dođe odmah, samo se nastavite dalje opuštati, relaksirati, prepuštati……ako ništa drugo, barem ćete biti sve odmorniji i odmorniji (a i to je put ka sreći, zar ne!?). Ne zamjerate valjda na maloj šali? To je bilo, onako usput, da se malo opustite i nasmijete. Ali, jako sam ozbiljna u vezi toga. Nikad nećete biti uistinu sretni, dok god grčevito nastojite postati sretni. Sreća se ne može isplanirati, sreća se ne može kontrolirati. Imajte vjere i prepustite se, sreća će doći. Sreća je kao i inspiracija. Ne dolazi kad je mi poželimo, ne dolazi kad nastojimo biti sretni (kao što ni inspiracija ne dolazi dok sjedimo ispred ekrana kompjutora ili buljimo u prazan list papira).
To ne ide tako. Potreban je čin opuštanja i prepuštanja (ok, bez čina!; sam taj izraz ukazuje na neku svjesnu radnju koju poduzimamo). Potrebni su samo opuštanje i prepuštanje. Bez otpora. To je bitno. Bez otpora se prepustite životu i novim iskustvima, koje možete iskusiti tek kad se otvorite i prepustite. A mnoga od njih su jako lijepa i učinit će vas sretnim.

PREPUSTITE SE I BUDITE SRETNI, NEMOJTE TO NASTOJATI BITI !

Ja nisam nastojala biti spisateljica, samo sam to postala u trenutku nadahnute inspiracije. Taj talent je čučao u meni, ali ja nisam imala pojma da imam sposobnosti za to (mislim pisati znam, cijeli život nešto pišem, uglavnom znanstvene radove).
Nisam nastojala postati ni slikarica, a već tri godine slikam (i puna mi je kuća mojih slika).
Nisam nastojala postati ni life coach, niti mindfulness trener, pa evo me, upravo sam to.

Iznosim vam primjere iz mog života, ali mogu to biti primjeri iz bilo čijeg života, iz vašeg života, možda.
Ja sam znanstvenica (biotehničke znanosti, poljoprivreda, vinarstvo), i cijeli život se educiram u tom području. Vrijedno i naporno radim. To mi je donijelo puno sreće u životu, ali i puno frustracija, puno umora, puno stresa.
Dok slikam, dok pišem, dok čitam knjige (oduvijek puno čitam, ali od kad sam se zainteresirala za temu osobnog rasta i razvoja, baš puno čitam, i po nekoliko knjiga istovremeno) nema stresa, nema frustracija. Samo sreća, neopisiva sreća. A šta sam ja napravila po tom pitanju? Ništa !!!
Samo sam se konačno opustila i prepustila. Pustila da stvari teku. I počele su teći, većinom iz mene. Do tada nisam imala pojma da su u meni, a bile su oduvijek. Samo ih je trebalo osloboditi i pustiti da izađu van, da se manifestiraju u vanjskom svijetu.

Samo je trebalo PUSTITI KONTROLU !

Ja sam s tom kontrolom zbilja imala veliki problem.
Kad ne kontroliramo, opušteni smo i otvoreni za nova iskustva, koja možda baš vode do te sanjane sreće. Mene su odvela. Ne mogu vam reći da će i vas. Doživljaj sreće je osobna stvar, vrlo subjektivan dojam. Ja vam samo mogu reći – PROBAJTE !
Otvorite se i prepustite. Sreća je u nama (u vama), otvorite se i pustite je da se manifestira prema van. Ne kažem da trebate odustati od svojih ciljeva, čija će vas realizacija usrećiti (ili vi mislite da će vas usrećiti). Samo kažem, da budete otvoreni i za neke druge opcije, i za neke druge scenarije. Možda se iznenadite. Pozitivno!

Otvorite se i prepustite. Ne možete ništa izgubiti, a možete dobiti puno toga.
Sreću, na primjer ! Isplati se pokušati, zar ne !?

Ja, na primjer, ne mogu kontrolirati proces objave mojih knjiga. To nije moj posao. To je posao izdavačkih kuća i njihovih urednika. Ako ocjene da su dobre objavit će ih, a ako ne, neće. Ja mogu samo raditi svoj posao. Ja samo mogu pisati, dobro pisati, i učiniti sve što je u mojoj moći da knjige uistinu i budu dobre (zanimljive, prvo urednicima, a kasnije i čitateljima), i molit Boga da i urednici dobro odrade svoj posao. Znači neka svako radi svoj posao i sve će biti u redu.

U stvari, ne znam ni koliko je u mojoj moći da pišem dobre knjige. To uopće nije u mojoj moći. To nije moja svjesna namjera. Ne mogu reći „Evo sad imam vremena i idem nešto dobro napisati“. To je stvar inspiracije (a inspiracija dolazi od Boga), a inspiracija ne dolazi kad mi hoćemo, kad mi imamo vremena. Inspiracija često dolazi usred noći, probudite se (ako ste uspjeli zaspati, jer često uslijed pokretanja inspirativnih, kreativnih procesa, ni ne uspijete) lucidni, sa jasno iskristaliziranom idejom. Inspiracija često dolazi dok ste usred nekog drugog posla (koji vas ne zaokuplja u potpunosti, očigledno !). Često je dovoljna jedna riječ koju čujete, koju pročitate, tek jedna misao, bljesak sjećanja i sl. da inspiracija navre.

Znači inspiracija nije stvar naše volje i ne možemo je kontrolirati (hvala dragom Bogu !☺; evo svečano obećavam da neću ni pokušavati).
Možemo samo pustiti da slobodno teče. Ja to i činim. Kad dođe, dođe. Super. Ne opirem se, samo se prepustim, i to je sve što ja radim. Ruka sama poleti i ispiše brdo i brdo stranica. Često poslije nemam pojma kako sam to sve uspjela napisati. Često budem iznenađena, od kud meni sve te riječi !? Od Boga, u potpunosti sam uvjerena.
Inspiracija je Bog, ili Bog je inspiracija ! Ja sam samo oruđe, ili moje ruke su samo oruđe u Božjim rukama, kojim puštam da me vode. Ne opirem se, ne kontroliram, ne cenzuriram. Ništa. Puštam se inspiraciji i ona me vodi.

Evo, npr., upravo sad sam shvatila zašto ja u stvari pišem knjige. Da ne pričam sama sa sobom. Razgovor same sa sobom djeluje previše ćaknuto.

Pisanje je društveno prihvatljivo. Kao poručuješ nešto nekom drugom. To je IN.

Monolozi (bilo unutarnji neizgovoreni, ili pak naglas izgovoreni) su OUT (djeluješ ćaknuto, poglavito ako to radiš naglas!). Evo odmah mi je lakše. Društveno sam prihvatljiva. Nisam ćaknuta. Samo ja znam, da dok pišem, pričam sama sa sobom. Sada i vi. Nećemo nikome reći, ne želim izgledati ćaknuto.

OK ?

MOJA TAJNA(RHONDA I JA)

Prije 20 godina raspao mi se život.

Skoro preko noći je nestalo sve što sam gradila, sve u što sam vjerovala. Muž je našao ljubavnicu i odlepršao iz našeg doma (doduše povremeno se u njega vraćajući, jer je on ipak bio u njegovoj roditeljskoj kući, a i pomalo pokušavajući „sjediti istovremeno na dvije stolice“).

I Rhondi Byrne se život iznenada raspao. Ali ona se skulirala znatno brže nego ja. Za jednu godinu. Pišljivu jednu jedinu godinu, a meni je trebalo 15 jebenih, dugih godina. Vjerojatno mislite da je to zato što se Amerikanke znatno brže skuliraju i oporave od nepredviđenih životnih okolnosti negoli mi Hrvatice. Nije zato. Ona je otkrila Tajnu (snimivši o tome istoimeni film i napisavši istoimenu knjigu) iz stotinu godina stare knjige koju joj je poklonila kćerka Hayley.
Još jedna razlika između nas; ja nemam kćer već sina (a stvarno se ne sjećam kad mi je on nešto poklonio, a pogotovo ne u to vrijeme, imao je svega jednu do dvije godine).

Jedina sličnost koja mi pada na pamet je da smo obje ženskog roda i da smo se našle u gabuli. Za početak dovoljno.

Rhonda je otkrila Tajnu odnosno zakon privlačnosti i kao svaka pametna i lukava ženska počela ga primjenjivati u svakodnevnom životu.

Bila je uporna, zakon je naravno funkcionirao i eno je, sretne, zadovoljne, vrlo bogate, simpatične ženice koja nam se smiješi sa korica svoje knjige (koja je naravno postala bestseler, a da o filmu i ne govorimo).

Slikovni rezultat za Rhonda Byrne tajna

Ja nisam znala ni za kakav Zakon (u stvari jednom mi je policajac došao na kućnu adresu uručiti kaznu za ne vezanje pojasa u autu; to su svi moji doticaji sa zakonom), ni za kakvu Tajnu (tajne je znao i imao moj muž ali mi ih nije otkrivao; a bolje da i nije, od njegovih tajni život mi se i raspao). Tako da vam ja nisam baš ni pobornik Zakona, kao ni pobornik Tajni. Ali sam tvrda hercegovačka tikva, uporna ko mazga, i po staroj hercegovačkoj „Uzdaj se u se i u svoje kljuse“, zasukala rukave i ponosno uzdignutog čela – arbajt, arbajt, samo arbajt…, i tako punih 20 godina. I eto hvala Bogu (a njemu uvijek neizmjerno zahvaljujem i moja vjera je neizmjerna, kako u njega tako i u sebe) sve sam nekako uspjela izgurati; odgojiti sina, izgraditi karijeru, kupiti stan, auto …sve što je trebalo. Ali dozlogrdilo brate više. Dosadilo mi više to neprestano crnčenje.

Hoću i ja svoj Zakon!!
Hoću i ja svoju Tajnu!!

Ali uvijek su mi bili puno draži originali od kopija. Ne zato što sam snob (dobro jesam malo), već kako cijenim sebe i svoj vlastiti rad, stečena znanja i iskustva, jednako tako cijenim i druge, njihov rad i njihova stečena znanja i iskustva. Pa onda ne mogu i neću kopirati Rhondu. Ona ima svoj Zakon i svoju Tajnu. Ja imam svoje. I svak’ sebi. Tako je najbolje.
„Svoje ne damo – tuđe nećemo“ !
Ajde barem jedna dobra deviza iz naše soc prošlosti.

Rhonda drži ti svoje, a ja ću po svome. Samo bez muke. Sada posve opušteno, Boga na pomoć i to je to. Bit će sve u redu.
Ma, Rhonda je super. Puno toga je istinito u toj njezinoj knjizi. Ja sam veliki pobornik pozitivne psihologije i potpuno sam uvjerena da naše misli određuju kakav ćemo život živjeti, i da moramo misliti pozitivno ako želimo da nam i život bude takav. Sve je to u redu. Ali nije mi jasno šta je zapela s tim božjim Svemirom. Te Svemir ovo, te Svemir ono … jeba je Svemir!

Eto to mi ide na živce. Pa nazovi ga kako Bog zapovijeda – Bog, i to je to. Ne znam zašto bi Svemir bio prihvatljiviji od Boga. Moram naći nekog da mi otkrije tu Tajnu. Ili još bolje, nek je otkrije Rhondi.

Ili još bolje ….zamislite tandem, moj bivši i Rhonda. Ja upravo zamislila, vizualizirala u trenu, slika jasna ko dan. On pun tajni ko šipak, a ona ne zna držat jezik za zubima!
Provizija meni naravno, jer ideja je moja. Eh dragi bivši, kako god okreneš, ili Rhonda ili ja, isto ti se piše – Tajne nema više!

Eto vidite moć pozitivnih misli, vizualizacije i nadahnutog inspiriranog djelovanja. Zorno prikazano.

Zaradu od moje knjige (naravno, ako ikad bude objavljena) zadržavam samo za sebe, i Rhonda i bivši imaju više nego dovoljno.

NAPOKON SPOKOJNA

Da, sviđa mi se moj život.

Lijepo je to ustvrditi i u potpunosti stajati iza te formulacije. Opušten je, ne opterećujem se više nebitnim stvarima, pretjeranim strahovima što će biti i kako će biti. Bit će kako Bog da. Bit će super, u to sam u potpunosti uvjerena.

Zadnjih godina bilježim snažne promjene na sebi, točnije u sebi. Sve sam bliže postizanju unutarnjeg, duhovnog mira kojem sam težila dugi niz godina, a nikako ga nisam uspijevala naći. Izmicao mi je, često za dlaku, ali ipak, kontinuirano izmicao. A što ga više tražiš, a ne nalaziš sve si frustriraniji i to dalji od njega.

Sada znam da sam tražila na pogrešnim mjestima. Duševni mir možeš pronaći samo na jednom mjestu, na koje ne trebaš nigdje otići. Upravo suprotno, trebaš stati i čekati. On će doći. Vjerujte mi, doći će. Samo se trebate duboko zagledati u vašu dušu i osluškivati što vam ona kaže. Nezadovoljstvo, frustracije i strahovi vjerojatno su reakcije vaše duše na život koji živite.

Vaš ego je vjerojatno ponosan na sve uspjehe koje postižete, zadovoljan je, hrani se vašim ambicijama, ali s vremenom mu je potrebno sve više i više. I vi mu dajete sve više i više, sve više sebe. Sve ste manje zadovoljni, a sve više iscrpljeni. Uglavnom začarani krug….

Dok, jednog dana, ipak, iz najdubljih dubina (pod) svijesti ne postanete svjesni da ste prije svega duhovno biće (a ne samo fizičko) i počnete sve više i više osvještavati duhovni dio sebe. Počnete hraniti svoj duh. Dobrotom, ljubavlju, mirom, tišinom, molitvom, razmišljanjem, poticajnim knjigama …..

Uglavnom, „staneš malo na loptu“ i u tišini osluškuješ što ti duša govori, što ti duša pokušava poručiti dugi niz godina, a ti je uporno zanemaruješ.

Radi čega je nesretna ?

Duša može biti nesretna iz više razloga ali najveći i najvažniji je onaj ako je vaš stil života u koliziji sa temeljnim vrijednostima za koje se (deklarativno) zalažete, za koje u dubini sebe znate da su ispravne, da vas ispunjavaju, ali vi ih ipak ne slijedite, čak štoviše sve se više udaljavate od njih, a vaša energija presušuje, curi na sve strane, život istječe iz vas, a vi polako ali neumitno gubite nadu i vjeru…

Ja sam puna nade, moje srce je ispunjeno, mirna sam i sretna. Vratila sam se korijenima. Probudila sam u sebi istinsku vjeru, molim i razgovaram sa Bogom svaki dan. Drago mi je to vrijeme koje provedem sama sa sobom (i s Bogom), mirna sam i spokojna.

Uistinu mislim da vjera, prava, živa vjera vraća mir i spokoj. Meni je vratila, nema nikakvog razloga da ne vrati i vama. Samo je treba prakticirati i živjeti svaki dan iznova.

Ja svaki dan nastojim pošteno dati sve od sebe, da bi mi svaki dan bio uspješan i sretan. Dajem sebe u ono što vjerujem, dajem sebe u ono što volim, dajem sebe strastveno i vjerujem da tako utječem na krajnji ishod mojih nastojanja, naravno do jedne razine do koje ja imam izravnog utjecaja. Iznad toga predajem Bogu, jer je on, ipak, puno pametniji od mene. On može iznad mojih granica, mojih ljudskih ograničenja. I ja mu vjerujem, u potpunosti.

Eto, tako sam ja pronašla svoj unutarnji mir. Duboko u sebi, valjda na jedinom mjestu gdje ga i možemo naći. Našla sam svoj mir duboko u nutrini moje duše, pomno osluškujući što mi poručuje i konačno zadovoljavajući njene potrebe. Moja duša više ne gladuje.

Ja sam spokojna, mirna i sretna. Mogla bih lakonski ustvrditi da se u mom životu nije promijenilo ništa osim mene same, ali to ne bi bilo točno, jer se promijenilo. Sa mojim unutarnjim promjenama promijenio se i moj svijet. Ono što jesam određuje svijet u kojem jesam. Ja više nisam ista niti je isti svijet u kojem jesam.
Dobro je i lako živjeti tako, u miru sam sa sobom. Mislim da je to krucijalno za postizanje osjećaja sreće, osjećaja ispunjenosti, osjećaja smislenosti i svrsishodnosti.

Kad nađeš mir sam sa sobom znaj da ćeš ga imat sa svima. Najteže je biti u vezi sa sobom. Ako izdržiš u vezi sa sobom i pri tom si još i sretan, na dobrom si putu da uspiješ ostvariti sretnu i uspješnu vezu i sa drugim (ljudskim) bićem.
Moj životni put o tome zorno svjedoči i od sad pa nadalje odlučila sam nesebično dijeliti svoje spoznaje i naučene životne lekcije sa svima onima koji ih žele čuti, sa svima onima kojima su potrebni, sa svima onima kojima bi mogli pomoći i uštedjeti im malo vremena, truda, energije i živaca koje bi potrošili da do njih dođu sami (meni je trebalo cca 15 godina !).

Ništa me ne košta, a i tako volim puno pričati i govoriti (i kad me ne pitaju ☺).

Svi sretni i zadovoljni. I ja i vi.

7 NAVIKA USPJEŠNIH ŽENA

Neprijatelj „najboljeg“ često je „dobro”.
Čak i kad je ono hitno dobro, to dobro može nas spriječiti da učinimo ono najbolje.
Moramo odlučiti koji su naši najviši prioriteti i imati hrabrosti ljubazno i sa smiješkom reći „ne“ nekim drugim aktivnostima. A to se postiže tako što u nama plamti neki veći „da“.

Tako barem kaže jedan pametan čovjek, točnije Stephen R. Covey u svojoj uspješnici 7 navika uspješnih ljudi. On to govori u kontekstu upravljanja vremenom po sistemu (ne) hitnosti i (ne) važnosti. Većina naših aktivnosti trebala bi biti usmjerena na stvari koje su važne ali nisu hitne – sve ono što znamo da bismo trebali činiti, ali rijetko činimo, jer to nije hitno (tipa: prevencija, planiranje, gradnja odnosa), a samo manji dio naših aktivnosti bi trebao biti iz domene i važno i hitno (krize i hitni problemi) koji rezultiraju stresom i izgaranjem. Najmanji dio naših aktivnosti trebao bi biti usmjeren na stvari koje su nevažne (pa taman bile i hitne). Ovi principi upravljanja vremenom (točnije rečeno upravljanja samim sobom) predstavljaju samu bit učinkovitosti, odnosno to je ono što rade djelotvorni, proaktivni i uspješni ljudi.

Nemam razloga sumnjati u riječi gospodina Coveya, lik je em pametan, em uspješan, tako da mu je svaka na mjestu. U potpunosti se slažem, zašto bi se zadovoljili dobrim (dakle prosječnim, pogotovo ako nam to neko drugi natura), kad možemo dobiti (ili pak dati) najbolje (i to po vlastitom izboru). Vi u svakom slučaju zaslužujete najbolje.

Znači „dobro“ nije dobro. Dobro može biti loše i štetno po nas. Pa tako kad vam idući put šef dođe s nekom „dobrom“ hitnom idejom koju biste vi trebali sprovesti u djelo, nabacite najslađi smiješak iz vašeg repertoara i slobodno ga ljubazno „odfakajte“, jer ono što je njemu dobro nije najbolje za vas. Vi imate svoju skalu dobrote i prioritetnosti. Ako koji slučajem pri tome šef bude zlopamtilo, uzme vas na „pik“ ili u još gorem slučaju natovari vam na vrat brdo stvari ili ideja koje su sve drugo samo ne dobre, ili ne daj Bože u najgorem slučaju zaprijeti vam otkazom (ili vam ga pak bez najave uruči) mene ne tražite i ne gnjavite.

Eno vam Stephena, on se pravi pametan, a ne ja.

Da, Stephen je jako pametan. Evo ukratko ću vam prepričati njegovu biografiju. Predsjednik je Covey centra za vodstvo i neprofitnog Instituta za vodstvo. Njegova tvrtka organizira predavanja o razvitku osobnog i organizacijskog vodstva diljem svijeta. Magistrirao je poslovnu administraciju na Harvardu, te doktorirao na Sveučilištu Brigham Young, gdje je izvanredni profesor na školi upravljanja Marriot. Tražen je po čitavom svijetu kao govornik i autor s područja vodstva, osobne djelotvornosti i promjene, obitelji i međuljudskih odnosa. Oženjen je Sandrom Merill Covey i imaju devetero djece.

Ne znam koliko ste uspjeli zapamtiti od biografije gospodina Coveya, ja sam zapamtila da je jako uspješan i da zuji svuda po svijetu, uglavnom kud god mu padne na pamet ili kud god ga pozovu da im prodaje tu istu pamet. I sve to pored devetero djece koje ima sa svojom suprugom Sandrom.

Devetero djece !!!???

Sandra vjerojatno ne zuji po bijelom svijetu, pretpostavljam niti djeca, ali zato zuji glava obitelji. I tako, dok Stephen gradi svoju uspješnu tuzemnu i inozemnu karijeru, usput navraćajući doma i praveći djecu, Sandra kontinuirano čami doma i predano, svakodnevno odgaja njihove mališane. O njezinoj karijeri nema zapisa, pretpostavljam jer Sandra nema karijeru o kojoj bi vrijedilo pisati.

Sandra je samo majka devetero klinaca i supruga jako uspješnog i cijenjenog gospodina Coveya koji piše o navikama uspješnih ljudi. Možda je knjigu trebao nazvati 7 navika uspješnih muškaraca …. Nisam zlobna, ali možda bi taj naziv više odgovarao istini …

Zašto Sandra nema uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je ima Stephen i zato jer ima devet klinaca na grbači. Zašto Stephen ima uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je nema Sandra koja mu čuva klince.

Lako tako Stephen biti uspješan i priznat, ne treba ti uopće 7 navika, ne treba ti niti jedna jedina navika, treba ti samo jedna Sandra ….

Eto, tako to nekako ide, na globalnoj razini. On može imati i karijeru i devetero djece; ona može imati ili karijeru ili devetero djece …
Stephen je mogao komotno svojoj knjizi dati naziv 7 navika uspješnih muškaraca, ali nije jer je želio biti politički korektan. Takvi su vam muškarci, korektnost prije svega.

Ja ću, pošto sam žena, biti pravo žensko pa ću, politički potpuno nekorektno, navesti još 7 navika koje mora usvojiti svaka žena koja pretendira biti uspješna žena.

Dakle, ako ste pripadnica ženskog spola, a želite biti uspješna žena, Stephenovih 7 navika nije vam dovoljno (to je dovoljno samo ako ste pripadnik muškog spola i želite biti uspješan muškarac). Neću vas previše gnjaviti s tim navikama (vi kao prava uspješna žena ne trebate to ni čitati jer te navike su vama svojstvene i prirodno urođene), ja sam knjigu pročitala pa ću vam ih, čisto informativno, taksativno navesti:

Navika 1: Budite proaktivni
Navika 2: Počnite imajući na umu kraj
Navika 3: Stavite najvažnije na prvo mjesto
Navika 4: Pristup pobjednik/pobjednik
Navika 5: Nastojte prvo shvatiti, a onda biti shvaćeni
Navika 6: Udružite snage
Navika 7: Brušenje alata

Za muškarce dovoljno, ako žive u skladu s principima na kojima se temelji tih 7 navika (koje Stephen podrobno opisuje u svojoj knjizi 7 navika uspješnih ljudi) uspjeh im je zajamčen, sto posto. Njima je dovoljno, ne trebaju znati ništa više od toga, ne brinuti se ni o čemu drugom, sve lijepo piše; 1+1=2 i to bi bilo to, nema greške ni problema, uspjeh zagarantiran bez obzira bili oni oženjeni ili neoženjeni, bez djece ili pak s devetero djece, bili lijepi ili ružni, duhoviti ili potpuno neduhoviti…sve potpuno irelevantno, potpuno nebitno….

Uglavnom ziherica, potpuni sigurnjak; muškarac si, slijediš Stephena, usvajaš propisane postupke, navikneš se na njih, postanu neizostavnim dijelom tvoje osobnosti i tvog života općenito i voila ….evo te, uspješan si i cijenjen pojedinac.

Ali vama nije dovoljno, za vas vrijede neka druga pravila; vi ste žena i trebate znati puno više od navedenog i dovoljnog za muški rod, naravno pod uvjetom da želite biti jednako tako uspješna i cijenjena kao bilo koji uspješan primjerak muškog roda.
Usvajanjem tih 7 navika vi ste tek na pola puta ka vašem uspjehu, do konačnog uspjeha morate usvojiti još dodatnih 7 niže navedenih.

Dakle, slijedi 7 (dodatnih) navika uspješnih žena:

Navika br. 1: Budite fleksibilni

Naviknite se da muškarci općenito, pa tako i vaš muškarac, neće biti oduševljeni vašim uspjehom. Biti će im donekle podnošljiv, ako su bar malčice uspješniji od vas, ili barem isto toliko uspješni koliko i vi.

Ako je vaš dragi, kojim slučajem, manje uspješan, ili ne daj Bože, potpuno neuspješan (naravno ne svojom krivicom, već kao žrtva kojekakvih zavjera, koje imaju za cilj onemogućiti ga na putu ka sanjanom uspjehu) – zaboravite na vlastiti uspjeh!
Ili se pak (u slučaju da to ne možete ili ne želite zaboraviti) pozdravite sa vašim (manje ili više neuspješnim) dragim.

Zaista nemam pojma zašto je to tako. Teorije o nadaleko poznatom, krhkom muškom egu, povrijeđenom ponosu glave obitelji, prahistorijskom lovcu, predodređenom da vama i mladuncima dovlači lovinu da ne biste pocrkali od gladi, iz današnje perspektive, čine mi se u potpunosti smiješnim, da ne kažem suludim.
Netko je tu lud sto posto. Pogađate, vaš dragi muškarac. Ali ne smijete mu to reći, ne nipošto, osim naravno u slučaju da ga se želite riješiti, jednom zauvijek. Samo u tom slučaju, slobodno izrazite vaš cijenjeni stav, jer ipak ste vi uspješna žena, a on samo iskompleksirani luzer. I ne brinite za njega previše, već će se naći kakva pripadnica našeg spola, koju, zahvaljujući duboko usađenom nam majčinskom instinktu, privlače baš takvi jadni, napaćeni luzeri koje život nije mazio.

Ako vaš muškarac nije iskompleksirani luzer, već skroz prihvatljiv, solidan primjerak muškog roda (isto toliko uspješan koliko i vi, ili još bolje, mrvicu uspješniji nego vi) kojeg želite zadržati za sebe, trebate usvojiti sljedeće navike:

Navika br.2: Budite strpljivi

Vježbajte strpljivost. Budite strpljivi poput Dalaj Lame. Znam da nam je nestrpljivost urođena ženska osobina, ali uz malo vježbe, možemo mi i to. Učite od muškaraca. Promatrajte ih kako strpljivo zure, prikovani uz ekran televizora, 90 minuta (počesto i dulje) čekajući da neki od mega preplaćenih, uspješnih, svjetski poznatih, nabildanih i nalickanih frajera (sasvim slučajno, opet muškaraca) zabije barem jedan jedini gol.
Majke mi moje, ponekad mi se čini da bih ga prije ja zabila, iako sam žensko i potpuni analfabet što se tiče nogometa.

Ili pak, promatrajte vašeg dragog kako izgladnio i iznemogao do besvijesti, strpljivo čeka da se vratite s posla, ili u slučaju da radite u istoj firmi i zajedno se vraćate s posla, opet strpljivo čeka, kad ćete zasukati rukave i skuhati nešto – jer zaboga odgovorno je i naporno crnčio cijeli dan, pa valjda zaslužuje nešto dobro pojesti.

Navika br.3: Budite kulinarski virtouz

Možete naginjati uravnoteženoj mediteranskoj prehrani, francuskoj zasitnoj kuhinji, egzotičnoj azijskoj, ili kojoj god već kuhinji naginjete, ali moja osobna preporuka vam je da budete čim bliže stilu Jamie Olivera. Samo ga slobodno kopirajte, njegova kuhinja je čista fuzija svih prethodno nabrojanih. Čovjek je pravi pravcati „fjužen“ virtouz. Uz to, možete baš poput njega, biti i Gola kuharica. Kad smo već kod golotinje, usvojite i sljedeću naviku:

Navika br.4: Izgledajte dobro, po mogućnosti odlično

Nije naodmet da pomalo bacate na Pamelu Anderson, ili barem na Jenifer Lopez (uglavnom, ili sise ili guza; a najbolje da vas krase oba atributa). Redovito vježbajte, možete i doma, ali moja vam je preporuka da investirate u sebe i upišete se na neki organizirani oblik vježbanja (npr. zumba, fitness, yoga, pilates i sl.).
Vježbanje doma, iako svima dostupno i potpuno besplatno, rijetko kad da neki ozbiljniji rezultat glede postizanja vašeg željenog dobrog (ili po mogućnosti odličnog) izgleda. Ne zato jer vi to niste u stanju samostalno napraviti, već iz jednostavnog razloga što vam fali discipline i motivacije da recimo srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, sami samcati skakućete i bacakate se po stanu.
Tu se, osim manjkavosti osobne discipline i motivacije, pojavljuje još jedna otegotna okolnost, naime teško ćete osigurati da baš srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, budete sami samcati u stanu (osim naravno ako i inače ne živite sami).

Dakle, investirajte u sebe, platite i vježbajte. Ako ništa drugo, već sama činjenica da ste nešto platili biti će dovoljno motivirajuća da plaćeno i konzumirate.

Da rezimiram, sredili ste stvari na poslu, karijera šljaka besprijekorno, sredili ste stvari s vašim najdražim muškarcem … super, za sada vam ide odlično i nezaustavljivo se krećete prema zacrtanom cilju – „BITI USPJEŠNA ŽENA“…. Samo polako, ne trčite pred rudo, još niste uspješna žena. Da biste to uistinu i postali, trebate srediti još neke sitnice, usvojiti još poneku, prijeko potrebnu naviku. U ovom momentu dolazimo do navike br.5.

Navika br.5: Održavajte prisne kontakte s obitelji vašeg dragog (poglavito, najdražom mu majkom)

Ovdje budite osobito oprezni i pažljivi, jer ne zaboravite najdraža je također žena, nije blentava (ne, nikako!). Vaš dragi, iako vrlo inteligentan, samostalan, uspješan (koliko i vi, ili malčice uspješniji) i vrlo ponosan na vas i vaš uspjeh, ipak je samo mamin sin …, a mama zna najbolje. Dakle, zaboravite na vaš uspjeh ako ga ne odobrava i njegova mama. Ako ste dobili zeleno svjetlo od najdraže, nitko više ne može stati na putu prema vašem uspjehu.

Osim najdraže vam dječice, naravno …. Ali ne brinite, i to će proći …

Najteže je prvih 18 godina, poslije ide lakše, ne zato što biste vi to htjeli, već vaša najdraža dječica, naprosto vas više ne trebaju u tolikoj mjeri kao prije, ponosno ističući svoju punoljetnost i pravo raspolaganja svojim životom kako im padne napamet. Sada dolazimo do navike broj 6. koja se tiče zakonom reguliranih prava vaše, ne više tako malene dječice.

Navika br.6: Poštujte pravo vaše djece na samostalan život

Dok su vaša dječica mala posvećujte im puno svoga vremena, ljubavi i pažnje. Vi ste im kao majka neophodni i najvažnija ste karika u njihovom odrastanju u zrele i samostalne ljude.
Ali ne zaboravite da vaša dječica imaju i dragog tatu, drage bake i djedove; koji su također bitni za njihovo normalno i sretno djetinjstvo, te odrastanje u sretne ljude.
Vama, kao dobroj majci, dobrobit i sreća vaše dječice su naravno na prvom mjestu. Priuštite im blizinu dragih im ljudi, neophodnih u njihovom razvoju. Kad god možete uvalite ih bakama ili djedovim, svejedno je. Sve za njihovu dobrobit.

Kad dječica malo po odrastu, obavezno poštujte njihovo zakonsko pravo na samostalan život, štoviše potičite ih da ga konzumiraju čim prije, neka obavezno studiraju u drugom gradu, proširit će svoje vidike; a i vi svoje.
Sindrom „praznog gnijezda“ koji osjeća svaka majka čiji ptić, iz dotada punog i pomno čuvanog, obiteljskog gnijezda, odleprša na fakultet u drugi grad, poznat je svim majkama čiji ptić je odlepršao. Vrlo tužan osjećaj, praćen krizom identiteta i viškom vremena, traje dulje ili kraće (traje duže i teže je zasigurno, ako su majka i ptić bili sami u gnijezdu, što je recimo bio slučaj s mojim ptićem i našim gnijezdom).

Tuga i kriza identiteta, svejedno, kad-tad prođu, višak vremena ostaje. Vezano uz ovu činjenicu, najzad dolazimo do navike broj 7.

Navika br.7: Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas

Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas i uživajte u njemu ne razmišljajući ni o čemu, a ponajmanje o tome kako postati uspješna žena. Ne osjećajte kajanje i grižnju savjesti, priuštite si kakav dobar hedonistički užitak. Odlazak na masažu, čitanje dobre knjige, čašica odličnog vina, ukusno spremljen objed, slušanje omiljene glazbe, mirišljava, vruća kupka….nije važno, bilo što po vašem izboru, što vas opušta i veseli zacijelo će doprinijeti da se osjećate posebno i dobro.
Ne zabrinjavajte se što ne razmišljate ni o čemu, a ponajmanje o tome kako biti uspješna žena, ako ste usvojili svih 7 navedenih (dodatnih) navika, vi ste zasigurno uspješna žena, ja vam to jamčim.

I PAD JE LET

Jednom mi je rekla moja stara „Nije sramota past, već ostat dugo ležat“. Njoj je to rekao, davnih dana (dok je bila mlada cura) neki lik u Vinkovcima (tamo je išla u srednju školu), kad se nenavikla na oštre slavonske zime, rastegla na ledu koliko je duga i široka i ostala ležat malo duže nego što je bilo potrebno (sudeći barem po reakciji tog vinkovačkog bećara).

Pamtim tu maminu rečenicu i često mi izmami smiješak na lice. U mom životu (kao i u maminom uostalom) bilo je dosta padova, figurativnih i doslovnih…

Svaki pad boli, ali pad s veće visine boli više negoli kad ljosneš s niže razine (i više ga pamtiš naravno). Ali eto, nije sramota pasti, već ostati dugo ležati (tako barem kaže onaj mamin pametni Slavonac).

Često nisam bila dovoljno ni pametna ni mudra. Bilo me sramota mojih padova, ponekad (često) bih ostajala na podu znatno duže nego li je to situacija zahtijevala, ali ipak sam pronalazila snage i volje da se dignem i nastavim dalje kroz život (manje ili više ponosno, gordo uzdignutog čela).

Moja mama odavno više nije ona cura koju je bilo sramota što se onako rastegla na slavonskom ledu. Život je nije mazio, ali moja mama je sazdana od čvrstog materijala, „žena zvijer“ (kako je ja od milja zovem), primjer meni i ostalima koji ponosno krče svoj put kroz životne putešestvije.

Ni ja nisam više ona mlada žena koja se sramila svojih životnih padova (točnije poraza, kako sam ih ja doživljavala). I ja sam putem naučila – nije sramota past već ostat dugo ležat. A i pad je let, tako barem kažu ljudi puno pametniji od mene.
Imam dovoljno godina, dovoljno padova, dovoljno životnog iskustva …. svega i više nego dovoljnog i potrebnog za složiti se s narodnom mudrošću sadržanoj u izreci „I pad je let“, ali i pored svega toga ne slažem se baš…tko zna valjda mi ipak nešto fali …vjerojatno malo više životne mudrosti …
Za sada i pored dostatnog broja padova (i istog tolikog broja ustajanja), svaki pad me zaboli, doduše ne toliko kao što je bolio prvi, ali ne mogu reći da mi je baš svejedno, da me zaboli k…, da letim …

Dakle da rezimiramo, više me nije sramota, više ne boli strašno, nekad zaboli samo neznatno…ali i dalje ne volim padati, bez obzira što je i pad let, puno mi je draže letjeti bez više ili manje bolnog prizemljenja.
Valjda nisam još dovoljno mudra …i nemam pojma kad ću biti (i da li ću ikad biti), iako imam diplomu za life coacha i diplomu za mindfulness trenera. Od prije imam doktorat, prije doktorata magisterij, prije magisterija diplomski…imam petsto različitih diploma, certifikata, potvrda i ne znam koječega drugog što bi trebalo biti dostatno da naučim faking činjenicu da je „i pad let“, ali eto nikako da zapamtim tu jednosložnu, prostu rečenicu …

Pa koji je meni k….???? Šta nije u redu sa mnom ?

Ja još uvijek ne volim padati. Još uvijek volim kad je let let …padovi me i dalje živciraju i dalje se od njih osjećam loše …dobro ne baš toliko loše da „padnem u bed“ i u njemu ostanem danima, mjesecima (čitaj godinama). S godinama se ipak naučiš dostojanstveno pasti …onako da ne vide baš svi da si se prosuo koliko si dug i širok, napraviš to s dostojanstvenim smiješkom, pristojno se pridigneš i nastaviš dalje ko da ništa nije bilo …I nije ništa bilo, bar ne ništa značajno da ne nastaviš dalje sa svojim životom … i nastavljaš ali ne više toliko euforično kao prije …u stvari sa svakim padom si sve manje euforičan …pa ni pad više nije bolan kao prije, ali ni let nije više „napet“ kao prije …

Sve više mi je privlačna ideja „mirne i stabilne luke“, dosta mi je niskih padova, ali i visokih uzleta … dobro je to … malo „drame“ začini život, razbije kolotečinu …
Ali, evo, recimo da je meni dosta adrenalina u životu, dosta mi je da me nešto stalno „puca“… dosta mi je letova (a još više padova), hoću brate svoj zasluženi mir …. da radim ono što volim, da radim onoliko koliko mogu (i ne više od toga!), da radim kad mi se radi (i ne radim kad mi se ne radi!).

Dosta mi je euforije i drama, dosta mi je adrenalina, hoću serotonin, dopamin, endorfin …., u stvari možda sam ipak s vremenom, uz put, pokupila kakvo zrnce mudrosti… ideja mirne i sigurne luke, iako naizgled dosadna, ne zvuči mi nikako dosadno, čak štoviše zvuči mi super i ispunja me blagošću i mirom.

Nemam se ja što više nikome dokazivati (možda još sebi ponekad, tu i tamo, uglavnom sporadično), sve što želim je živjeti u skladu sa svojom životnom filozofijom (koje, da budem iskrena, nisam još u potpunosti svjesna, ali iz dana u dan sve je više i više osvještavam), ili barem trenutnom filozofijom koja je najbliža nečem tipa:

„Radi i uživaj u plodovima svoga rada“.

Visoki letovi bez pokrića nisu me nikada ni zanimali, pa tako ni sada. Padovi mi također nikad nisu bili omiljena kategorija leta, pa ne vidim razloga da bi to bili ni sada, bez obzira na moju sve veću zrelost, osviještenost, pa čak i svojevrsnu mudrost, usudila bih se reći.

Bez obzira što i dalje imam petsto pedeset različitih ciljeva i isto toliko planova kako ih doseći, sve mi je prihvatljiviji i draži život bez plana, pa kako ispadne. Doduše, ja stvarno dajem sve od sebe da ispadne dobro i tome se nadam, ali ne smatram više porazom i neuspjehom ako se to odmah ne desi. Možda još nije sazrio pravi trenutak, možda se desi poslije, možda sam bila neshvaćena, možda jednostavno nije bilo dovoljno dobro, možda mogu bolje…., a možda i ne mogu …..

Uglavnom, koga je više briga …život je i tako samo igra …

SANJA – VERZIJA BR…?

Ništa me ne sprječava pisati istinu, ali ništa me ni ne potiče pisati istinu. Pa zašto onda ustrajavam na istini? Valjda zato jer ne znam drugačije. Valjda zato jer je to moj put.
Istina i samo istina po svaku cijenu, bez obzira na cijenu.

Ali što je istina …?

Ono što sam osjećala prije 10, 20, 30 …godina, ono što osjećam sada ….????
Osjećaji često potpuno dijametralno suprotni ali sto posto istiniti, to mogu jamčiti.
Tijekom svih tih godina, činjenice i stvari u mom životu vjerojatno se i nisu tako stubokom mijenjali, ali mijenjala sam se ja i moj pogled na njih. Posljedično mijenjale su se i istine.

Čudni su ti životni uvidi i promjene u stajalištima tijekom vremena, tijekom procesa sazrijevanja, koliko god moja stajališta i moja uvjerenja čvrsti bili, koliko god se ja opirala i ustrajavala na njima. I hvala Bogu na tome, hvala Bogu da je to tako. Dolazilo je to malo po malo, isprva neosjetno, ali sjeme promjene jednom zasijano mora i proklijati, kad-tad.

Ne znam kad se točno u meni začela ideja promjene, promjene stajališta, promjene navika, promjene osobnosti, nadogradnje softwera i poboljšanja verzije SANJA 1.

Nemam pojma kad sam sama sebi počela ići na živce. Valjda davno, ali recimo da se to značajnije intenziviralo zadnjih 4-5 godina. Ne znam koja sam sad verzija …2, 3, 4, 5, ….., ali definitivno znam da nisam više verzija 1, niti se više sjećam (niti se želim sjećati) te verzije. Nije da se naprednija verzija mene stidi mojih manje razvijenih verzija, ali nije ni da se nešto osobito njima i ponosi. Onako, ponekad se s nostalgijom sjetim te retro verzije (mala nostalgija i žal za mladošću), ali nije da si nešto baš ludo nedostajem (a vjerojatno ni drugima).

Nije da sam ni sada neka ludo nabrijana hibridna verzija same sebe, nego baš suprotno; puno sam smirenija i mekša, nježnija, više intuitivna a manje analitičko-intelektualna verzija. Recimo, puno više ljudskija a puno manje robotska verzija mene, koja je u stvari bila moj način za preživljavanje, moj štit i obrana; jer bila sam ranjiva, jako ranjiva …, a to nije smio vidjet nitko, pa čak ni ja …

Hvala Bogu da vrijeme ipak prolazi, hvala Bogu da ja, i pored toga što mrzim izlazit iz zone ugode, još više mrzim biti u zoni neugode. Hvala Bogu da volim učiti, istraživati, eksperimentirati, usavršavati se i napredovati. Ipak neka korist i od mog analitičkog uma. Intuitivno odavno sam osjećala da mi je potrebna promjena, da se trebam mijenjati, da trebam napredovati i povezati se sa svojim unutarnjim bićem, osobno rasti i nadrasti moju zastarjelu i prevaziđenu verziju, ali bila je potrebna razumna, svjesna i intelektualna odluka da započnem s procesom promjena. Ne sjećam se kad sam točno tu odluku donijela, ali nije ni potrebno sjećati se tog trenutka, nije uopće važno kad se on vremenski točno dogodio (više puta sam već rekla da je meni vrijeme potpuno relativan pojam i gotovo ništa mi ne predstavlja 1, 2, 3, …., 10 dana ili 1, 2, 3, …., 10 godina), važno je samo da se dogodio.

Rekla bih da nikad nije kasno (osim u slučaju kad je prekasno !, a to naravno nije moj slučaj).

I eto me, bolja i naprednija nego što sam ikad bila, evoluiram i mijenjam se na bolje iz godine u godinu (iz dana u dan!) … puno objektivnih pokazatelja ide u prilog te moje prilično subjektivne tvrdnje …. bilježim pozitivne trendove i s te strane sam potpuno zadovoljna, ali ….

Ali jedini problem je što sadašnja verzija mene nije zadovoljna sa sadašnjom verzijom mene.
Jebi ga, to je već problem koji ne mogu ignorirati i zanemarivati. Zadovoljna sam što sam sve napravila, zadovoljna sam u odnosu na moje prvotne verzije (udaljila sam se od njih milijun svjetlosnih godina), ali eto istina je da nisam zadovoljna ni najnovijom verzijom same sebe.

Zaista želim promjenu i na privatnom i na poslovnom planu.

Privatno, jako mi je dosadio samački život. Želim biti u skladnom, sretnom i ispunjavajućem partnerskom odnosu s čovjekom koji me voli, cijeni i razumije (kao i ja njega naravno).

Poslovno, jako mi je dosadio moj posao. Trudim se motivirati i zapaliti ugasli žar. Povremeno uspije zasjati kakva iskra, ali to je samo iskra koja brzo gasne …, a meni je potreban vječni plam!

Eto, rekla sam istinu. Dobra sam, puno bolja nego što sam bila ali znam i osjećam da mogu puno bolje od ovoga. Puno drugih stvari me više interesira nego ovo čime se bavim, puno drugih stvari zaokuplja mi misli., puno drugih stvari mami mi osmjeh na lice, puno drugih stvari čini me sretnijom osobom.
Puno drugih stvari koje volim raditi i u kojima uživam, stvari koje su mi hobi, a ja želim da prestanu biti hobi. Želim da budu moj životni poziv, želim živjeti radeći ono što uistinu volim.

Želim živjeti od onoga što uistinu volim i u čemu uistinu uživam, pod jednim jedinim uvjetom: da to isto ne prestanem voljeti kad jednog dana postane moj životni poziv.
Naravno pod uvjetom da smognem hrabrosti i odlučim da to zaista postane moj životni poziv. Sada još nemam snage, nemam hrabrosti iako imam slobodu izbora, imam razvijenu svijest i slobodnu volju da biram raditi ono što volim, ali se još uvijek bojim otisnuti u nepoznato (voljeno ali još uvijek nedovoljno poznato). Još uvijek razumom biram nedovoljno voljeno ali ipak sigurno i poznato. Ne znam koliko sam razumna a koliko kukavica koja ne želi izići iz zone ugode, iz zone nedovoljno voljenog ali ipak poznatog i sigurnog.

Ne znam …., znam samo da se mučim … iz dana u dan sve više i više …

Radim tek dva dana nakon godišnjeg odmora a sva sam prebijena i bezvoljna za poduzimanjem bilo kakve aktivnosti kao da godinama nisam bila na godišnjem odmoru.
Nezadovoljna sam, jer kako se zadovoljiti iskrama koje brzo gasnu kad ja želim vječni plam.

Zato, koliko god ova moja sadašnja verzija bila napredna u odnosu na one koje su joj prethodile, mislim da nije i moja zadnja verzija.

Nema kraja kad jednom kročiš putem rasta i razvoja… jer samo mijena stalna jest.

Što kad osjetite poriv i želju da nešto promijenite u svom životu, a ne znate kako tu promjenu i izvesti?
Možete potražiti pomoć stručnjaka koji bi vam zacijelo bio od značajne pomoći na putu vaših promjena ka boljem i uspješnijem JA (a ja sam kao već neki (polu) stručnjak na tom području; tako barem pokazuju moje diplome certificiranog life coacha i mindfulness trenera); tako da se svakodnevno konzultiram.
Možete moliti i meditirati tražeći Božje nadahnuće kako to isto postići (Bog će vam zacijelo biti od najveće pomoći, ja osobno zazivam svaki dan njegov blagoslov na sve što činim). Možete čitati prikladnu literaturu, vježbati neke od tehnika za postizanje unutarnjeg mira, družiti se s obitelji, prijateljima, slikati, slušati glazbu, cvrkut ptica, buljiti u more, travu, nebo…. možete raditi milijun stvari koje vas opuštaju, usrećuju i pomažu vam da postignete stanje unutarnjeg sklada i mira sa samim sobom.
Izvor mira je u nama a ne u vanjskim okolnostima. Naravno da sređene vanjske okolnosti nisu naodmet, zasigurno su bitan čimbenik i doprinose da se osjećamo sigurnije, stabilnije, mirnije; ali dok dođe vrijeme da živimo u idealnoj državi, idealnom društvu, idealnom svijetu u kojem sve funkcionira kako treba, proći će puno vremena, kojeg mi na žalost i nemamo toliko na raspolaganju.

Dakle možete mijenjati Svijet ako baš želite, ali toplo vam preporučam da krenete od sebe i počnete mijenjati sebe (a mijenjajući sebe djelomično mijenjate i Svijet, jer svaki od nas je dio tog istog Svijeta).

Recimo da umjesto svega ovoga možete popiti jedan Normabel (od 2, 5 ili 10 mg, ovisno o intenzitetu anksioznosti, živčanosti i sl. frustracija), popiti čašu vina ili nekog drugog alkoholnog pića (ili više njih, opet ovisno o razini frustracija), popušiti cigaretu (ili više njih), joint, pošmrkati štogod, prežderavati se ….. možete postati ovisni o bilo čemu što upravlja vama i vašim životom …

Dakle da rezimiram, možete učiniti što god želite sa svojim životom. Svaka osoba je ekspert za samog sebe i najbolje pozna što je za njega dobro.

Ja načelno znam što je za mene dobro, ponekad se malo pogubim i skrenem sa željenog pravca, ali onda su tu patnja i frustracija kao posljedični simptomi i svojevrstan korektivni faktor koji me upozorava da nisam na dobrom putu, pa se brže-bolje resetiram, promijenim tijek misli koje su me dovele do neželjenog skretanja i nastavim „pičiti“ tamo gdje trebam doći i gdje trebam biti.

Uglavnom nastojim činiti dobro i sebi i drugima. Uglavnom to dobro mi ide dobro, ali još sam daleko od onoga kakva bih u stvari željela i trebala biti. Ali šta ja tu mogu, ni Država, ni Društvo ni Svijet u kojem živim nisu idealni, a već sam rekla da mi kao pojedinci smo dio tog istog Društva, Države i Svijeta, pa onda ….. jebi ga ….
Ali trudim se napredovati i biti bolja osoba, svakog dana, iz dana u dan ….. s većim ili manjim uspjehom.

Uglavnom ustrajavam i „pičim“ dalje !

Sad trenutno ne znam što bih točno dalje sa sobom (pa uglavnom radim ono što već znam), ali jako je dobra stvar kad priznaš da nešto ne znaš (nije baš dobro ni preporučljivo praviti se previše pametan u baš svakoj životnoj situaciji), malo zastaneš, primiriš se, ne srljaš bezglavo, osluškuješ sebe, daš si prostora i vremena …. i ideja će doći, rješenje se nametne kao da je oduvijek bilo tu (većinom rješenje i jeste tu negdje samo ga ne vidimo od bezglavog mozganja, tjeskobe, straha, zabrinutosti, frustriranosti i sličnih sr(t)anja kojima sami sebe mučimo i kinjimo).

Put se ukaže prije ili poslije….

I onda samo PIČI/M dalje.

Design a site like this with WordPress.com
Get started