Moja pokojna baba Kata (ona što mi je prorekla spisateljsku karijeru rekavši: „Tačno te je Bog za olovku stvorio“) često je znala reći: “U svita je pamet.“
Moja baba nije imala akademsku naobrazbu, moja baba nije završila „velike“ škole, moja baba nije čitala knjige, a kamoli da bi ih pisala. Moja baba nije bila doktor znanosti, nije bila life coach, nije bila mindfulness trener, nije bila ništa od toga, ali bila je sve to u području kojim se ona bavila – „područje: životna škola, grana preživljavanje“.
Nisu joj trebale diplome ni certifikati, njene žuljevite ruke i izbrazdano lice bili su potvrda o njenom velikom znanju i mudrosti stečenim u školi života.
Ta žena je i bez ijednog pročitanog slova, svega onoga što ja čitam, znala:
„U svita je pamet.“
Meni je trebalo puno godina, puno pređenih kilometara moga puta, puno pročitanih knjiga i pokoja vlastoručno napisana da bih pokupila kakvo zrnce mudrosti (a ako ne mudrosti onda barem kakvo zrnce iskustva).
Ja znam puno. Ti znaš puno. Zajedno znamo puno više.
Moja je to spoznaja. To vrijedi u obiteljskim odnosima. To vrijedi u poslovnim odnosima. To vrijedi u prijateljskim odnosima. Osnova je zajedništvo i timski rad.
Cjelina je veća od međusobnog zbroja pojedinačnih dijelova. Ja sam to oduvijek intuitivno osjećala i željela živjeti na takav način, ali nisam oduvijek imala potrebite kvalitete niti kvalifikacije nužne za takav način života.
Sad ih imam. Rezultat su mog sazrijevanja kao osobe. Moraš biti cjelovita, izgrađena osoba, sigurna u sebe, osoba s integritetom, svjesna svojih vrijednosti da bi mogla poštivati i cijeniti tuđe vrijednosti, tuđi integritet, sustav vrijednosti druge osobe, sustav vrijednosti možda različit od tvog. Moraš biti cjelovita osoba, osoba s čvrstim vlastitim stavom da bi mogla poštivati tuđi stav. To nije znak slabosti. To je znak hrabrosti, znak velike unutarnje snage. Znak je to vlastite neovisnosti i volje neovisne osobe da uđe u interakciju s drugom neovisnom osobom, da uđe u međuovisni odnos na obostranu dobit.
Samo neovisni ljudi mogu ući u međuovisni, ravnopravni partnerski odnos zasnovan na dubokom razumijevanju i poštivanju integriteta druge osobe.
Priznajem da u prošlosti u tom području i nisam baš briljirala, čak štoviše dosta sam zakazala kako na polju ovisnost/neovisnost/međuovisnost, tako i na polju vlastiti/tuđi integritet, odnosno općenito u području komunikacija/interakcija/odnosi…
Nije nešto s čime bih se trebala hvaliti, ali nije ni nešto čega bih se trebala sramiti. To je jednostavno nešto svojstveno mladim, ne odveć zrelim osobama, a koje tako žarko žele ući u svijet odraslih, nespremni na poštivanje pravila koja nameće život odrasle osobe.
Sada kao puno zrelija osoba, iako nisam nikakav stručnjak u području partnerskih odnosa ipak iznosim svoj uvid, kako bih možda neku drugu mladu osobu poštedjela njezinih vlastitih traumatičnih uvida u predmetnoj tematici.
U redu je kad ste na početku veze, u fazi velike zaljubljenosti, maksimalno fokusirani jedno na drugo, čini vam se da mislite i osjećate isto, osjećate se kao jedno biće, nitko drugi nije vam potreban doli vas samih i čini vam se da ne možete živjeti bez njega/nje.
Ali u svakom slučaju nije u redu ako ta faza potraje dulje nego što je potrebno, jer se onda ne radi o normalnoj i zdravoj fazi zaljubljenosti (koja ne traje vječno), već se radi o simbiotskom (ovisničkom) emotivnom odnosu.

Kad si emocionalno ovisan o nekome i misliš da bez njega/nje ne bi mogao funkcionirati, pa ni živjeti, to nije izraz velike ljubavi, to je odraz velike ovisnosti i velike unutarnje nesigurnosti. To nije odnos dva ravnopravna neovisna pojedinca. To je simbiotski odnos dva ovisna nezrela pojedinca nesposobna za samostalan život odrasle zrele osobe. Iako, kao i u svakoj drugoj simbiozi korist mogu imati obadva (što je puno bolja solucija) ili samo jedan partner (u tom slučaju jedan od njih je pravi pravcati parazit!), takav odnos, u svakom slučaju nije dobar, niti zdrav ni za jednog od njih.
Znači da bi postali MI, ne mora nužno nestati MENE ili/i TEBE.
Kad postojimo MI, a zadržavamo pravo na vlastiti identitet i integritet (dakle vlastito JA) te poštujemo pravo onog drugog na to isto (dakle njegovo TI), to je zdravi međuovisni, sinergički odnos dva ravnopravna pojedinca, u kojem cjelina (MI) predstavlja više od međusobnog zbroja naših pojedinačnih dijelova (JA + TI).
Odnos je to u kojem svi dobivaju zasnovan na dobrovoljnom sporazumu, s kojim su svi zadovoljni, a ne na često (ne) dobrovoljnom, trenutačno zadovoljavajućem kompromisu s često dugoročno nezadovoljavajućim posljedicama za jednog ili oba aktera (ili sve aktere) neke priče.
Nemam pojma koliko je mojoj pametnoj babi (samoukom lifecoachu) trebalo godina da skonta ono što je samostalno skontala. Kad sam se ja rodila imala je 51 godinu, njezine pametne riječi i rečenice (koje često citiram) najvjerojatnije pamtim iz tinejdžerskog doba; tako da joj je po mom računu moralo biti cca barem 65 godina kad je sve to skontala.
A meni je tek 50 !
Nikad nije kasno. Bitno da je pravac dobar
Uostalom nikad vjerojatno ni nećemo sve do kraja skontati.🙂 Veliki pozdrav.👍
LikeLiked by 1 person
U pravu ste Gorane, slažem se u potpunosti, lijepo ste Vi to skontali. 😀 Krhko je znanje…što više kontam, znam da ništa ne znam…Ali, budući je vrijeme relativan pojam, a ja gorljivi pristaša cjeloživotnog učenja – ima vremena!!😀 Veliki pozdrav!👍
LikeLike
Bravo Sanja! 🙂
LikeLiked by 1 person
Hvala Milane od ❤ Lijepi pozdrav! 😀
LikeLike
Divan tekst Sanja. Imamo i mi gene tih mudrih, neškolovanih ali poštenih i vrednih predaka.🌸🌸🌸
LikeLiked by 1 person
Imamo Miro, itekako imamo! 😀❤
LikeLiked by 1 person