JA NISAM LAV, I MENE JE STRAH

Ovaj tekst sam napisala davno (točnije, 26.07.2018.) i dio je jedne od one moje dvije, napisane i (još) neobjavljene knjige.

Zašto ga objavljujem tek sada? Pa recimo da je još uvijek aktualan, recimo da trenutno proživljavam za mene jednu jako bitnu priču, jedan jako bitan odnos; pa bi ga, u malo updejtanoj verziji, podijelila s vama i s tom za mene posebnom osobom.

Napomena: Izvorni dijelovi teksta bit će s ” “, a updejtani bez njih (možda nepotrebna napomena, ali evo da budem sigurna da se razumijemo).

Još jedna mala napomena; prethodna napomena je u stvari vezana za jedan dio moje osobnosti, a to je “kontrola” nad procesom, situacijom, u stvari svim i svačim, životom općenito. Eto, ja bih htjela biti sigurna da se kužimo, jer me je strah da se nećemo skužiti i tako to…

Uglavnom, da skratim, poanta je da me je strah.

Strah je jedna prilično nezgodna emocija, po mnogo čemu ograničavajuća i, može nam prouzročiti mnogobrojne probleme (od malih, beznačajnih pizdarijica, do velikih, značajnih pizdarija). Iako je, sasvim ljudski osjećati strah, jer nas on u stvari štiti od za nas pogibeljnih situacija. Kada nas je strah, naš autonomni živčani sustav, koji kontrolira automatske tjelesne funkcije, tada aktivira reakciju “bori se ili bježi” i tijelu omogućuje navalu energije za suočavanje s pretpostavljenom opasnošću. Tako se osjećao naš davni predak kad bi ga, recimo, napao lav i, to je skroz uredu; ako imaš koplje i muda – bori se; ako nemaš ni jedno ni drugo – biži!!

To je skroz u redu i normalna reakcija čovjeka u nenormalnim uvjetima (mislim, lav i to..), ali nikako nije normalno da smo stalno u stresu, da se stalno nečeg bojimo i da nam je taj jebeni lav stalno u glavi (da oprostite na izrazu); te na poslu, te u prometu, te u školi, te u obitelji i ostalim odnosima koje zasnivamo…(slobodno nabrojte situacije koje vama padnu na pamet), uglavnom, u glavi stalno krdo lavova, a lava nigdi…

Eto, malo uvoda prije nego što pređem na stvar.

Dakle, ta za mene posebna osoba, kaže da sam super, pametna, zgodna, samopouzdana, odlučna i snažna žena; ali da me se boji… Nije da nisam sve to (što jest, jest!), ali ma šta ćeš me se bojat, ta nisam lav!!! Dobro, jedna omanja (potpuno bezopasna) lavica, možda jesam, ali di ćeš me se bojat Daorsone?

Nemoj ti mene slušat, to ti je samo moj obrambeni mehanizam, serem kvake i pravim se važna (i tako pobjeđujem svoj strah).

Radije čitaj moj blog, to sam ti prava ja.

A sad onaj dio pod “” (napisan 26.07.2018):

“Prestala sam bezuvjetno vjerovat muškarcima i uzdat se u njih (odavno, i jedno i drugo). Vjerujem i uzdam se u sebe (i u Boga naravno, to ne trebam ni spominjat).

Žao mi je, iskreno mi je žao što je to tako. Ali tako je. Ne znam što mogu učiniti po tom pitanju i da li uopće trebam nešto učiniti. Voljela bih da im mogu vjerovati i pouzdati se u njih. Sjećam se tog osjećaja, prekrasan je. Prekrasan je i osjećaj samopouzdanja i samodostatnosti, ispunja zadovoljstvom i ponosom. Emancipirana sam, ambiciozna i odlučna zrela žena. Nije mi potreban muškarac da me vodi kroz život, niti to želim, ni u kojem slučaju. Ali svejedno, jako sam se poželjela onog osjećaja istinskog predavanja i pripadanja nekom. Čiste, istinske ljubavi, bez ikakvih kalkuliranja. Bez maski i oklopa. Kad ste dovoljni samo ti i on, i nitko i ništa više. Kad uopće ne razmišljaš da bi to moglo završiti.

Nadam se da nisam prestala vjerovati u takvu ljubav. Nadam se da i u ovim godinama mogu voljeti tako. Strastveno, luckasto, bez predumišljaja. Pa ako mogu biti zaigrana kao dijete, ako u meni i dalje živi znatiželjno dijete, valjda nije umro ni romantik u meni. Nije, doduše malo je skeptičan, sarkastično ciničan, ali neda se on. Živ je, sigurna sam.

Neopisivo mi fali taj osjećaj. Nisam ga osjetila već 20 godina. Najvjerojatnije je da ne dozvoljavam sebi da ga osjetim. Svjesno ili podsvjesno, kao da je uopće bitno na koji način, bitno je da sam ja osvijestila da to činim.

Vjerovala sam, 100 % sam vjerovala. Bezuvjetno sam vjerovala.  I boljelo je, beskrajno je boljelo, kad je to povjerenje iznevjereno. Ne želim to više nikad u životu proći. Ne želim. Ne bih to nikad više mogla proći. Zato im više ne vjerujem, ne na taj način. Tužno, ali je tako.

Bojim se. Strah me je. Ne ljubavi, bojim se i strah me je bola. Onu noćnu moru koju sam proživjela ne bih više mogla preživjeti. Ne ponovo.

Ali kako da te uopće boli, ako ne voliš kako treba voljeti, ako ti nije stalo kako ti treba biti stalo, ako ti je svejedno kako će nešto završiti (a siguran si da će završiti, kad-tad).

Ne želim više nikad iskusiti takvu bol, ali želim takvu ljubav. Ne želim više voljeti sa zadrškom, želim voljeti sa srcem.

Osjećam da nešto trebam napraviti po tom pitanju. Pitanju straha. Pitanju povjerenja. Povjerenje je bazni osjećaj. Povjerenje je jamac sigurnosti. Htjela bih se osjećati sigurno i zaštićeno. Onako, samo tako, ničim izazvano. Samo tako, jer mi netko želi pružiti osjećaj sigurnosti. Nesebično želi da se osjećam sigurno i zaštićeno. Voljela bih ponovo iskusiti taj osjećaj. Voljela bih se moći prepustiti nekome, bez straha, bez loših sjećanja. Moram izbrisati iz svoje svijesti (a naročito iz podsvjesti!) ta loša sjećanja. Izbrisati. Resetirati se. Reprogramirati. Znam da moram. Na intelektualnoj razini mi je to potpuno jasno. Za sad je i to dovoljno. Bitno mi je da sam to osvijestila. Rasvijetlila.

Srah je prirodni obrambeni mehanizam. Štiti nas od potencijalno opasnih situacija, štiti nas od pogibelji, štiti nas od bola. Prirodan je i poželjan u situacijama opasnim za nas. Ne bih željela ljubav smatrati potencijalno opasnom situacijom za mene. Ljubav je nešto najljepše što se može dogoditi bilo kojoj osobi. Ni ja nisam iznimka. Želim ljubiti i biti ljubljena. S punim povjerenjem se nekome predati. S punom odgovornošću nekoga primiti. Teško je i jedno i drugo. I jedno i drugo ne mogu jedno bez drugog. Davanje i primanje. Primanje i davanje. Dvije strane ljubavi. Djeluje prirodno. Nema mjesta strahu. Ako je strah i prisutan, ne bi trebalo biti mjesta za njega. Ne u ljubavi. Samo trebam biti otvorenog srca. Ništa drugo ne trebam. Samo trebam biti otvorenog srca i prestati se bojati. Pa lakše je valjda prestati se bojati, nego bojati se do kraja života.

Strah iziskuje oprez, a stalni oprez iziskuje energiju, puno energije. Gubitak energije uzrokuje slabost, umor, bezvoljnost. Iscrpljuje nas. Isisava život iz nas. Ljubav ne iziskuje ništa. Ljubav ne traži ništa. Ljubav daje. Ljubav oplemenjuje. Potpuno mi je jasno da je lakše ljubiti nego strahovati. Pa šta me onda sprječava da to činim? Želim biti voljena. Želim da je osjećaj obostran. To bi trebalo biti dovoljno. Meni u stvari, ništa drugo u životu ne treba. Samo ljubav. Kažu da koliko uložiš toliko i dobiješ. Koliko para toliko i muzike. Očigledno ulažem malo. Očigledno trebam uložit više. Trebam uložiti barem onoliko koliko želim dobiti. Sve je logično. Naravno da mi nitko ne garantira da ću i dobit. Ali ako ne pokušam, neću sigurno. Što mogu izgubiti? Ne mogu ništa, jer ništa ni nemam. Mogu samo dobiti. Dakle uspjeh je zagarantiran. Sto posto.

Moram prestati ulazit u odnose s muškarcima, s predumišljajem da je kraj izvjestan (i svjesno priželjkivan). Moram prestati svjesno tražiti neodgovarajuće partnere, kako bih imala opravdanje za izvjestan (i priželjkivani) kraj. Moram prestati tražiti i odgovarajućeg partnera. Moram ništa ne morati.

To je sve što moram – NIŠTA NE MORATI !

Pustiti da stvari teku. Samo se prepustiti pa šta Bog da! Samo se trebam odvažiti na taj korak. Mislim da i hoću. 100 % šanse za uspjeh mi djeluje sasvim dovoljno!

Ljeto je. Ljeti obično ulazim u ljetne avanture, koje isto tako dođu svom (prirodnom?) kraju, s prirodnim krajem ljeta. Prirodni kraj ljeta je normalan i očekivan. To su prirodni zakoni i tako mora biti.

Ne djeluje mi potpuno prirodno da baš svaka moja ljetna ljubavna priča ostane baš to – ljetna ljubavna priča. Ok, lijepo je imat ljetne ljubavne priče koje ti griju srce u hladnim zimskim danima (i noćima), ali mislim da bi bilo puno bolje da barem jedna od tih ljetnih ljubavnih priča preživi zubato zimsko sunce, prvi snijeg, olujne bure i preko visibaba i ljubičica, ponovo zasja pod žestokim ljetnim suncem. Evo, stvarno se molim da barem jedna ne bude spržena njegovim žestokim žarom. Bilo bi lijepo, stvarno bi bilo lijepo. Došlo je vrijeme da proživim i to iskustvo. Priuštit ću si ga. Već ovog ljeta!” 😃

Eto, tako sam vam ja razmišljala i osjećala se, otprilike tri godine unazad.

Promijenila se jesam, svijest mi je dobrano evoluirala, puno sam čitala, osvještavala podsvjesno, resetirala se, reprogramirala…uglavnom “radila na sebi” i, sad sam ovo što jesam.

A sad, da se vratimo na ovog mog posebnog čovjeka i našu priču (koja je, sasvim slučajno, počela prošlog ljeta😃).

Daorsone, (da ne mislite da mu je to pravo ime; samo me je (još uvijek) strah reći koje je), mene ti je strah u malih milion situacija (ja sam ti puno puta usrana ko grlica od straha; mali milion puta srce mi lupa ko ludo; mali milon puta, oko mene lavova, ko u priči), ali moja snaga i vjera su puno jači od tog straha i tjeraju me da ga svjesno prevladam i činim sve što činim (pa i ovo što sada činim).

Daorsone, ja nisam lav. I ja se bojim. Pa znaš valjda čitati.

Eto, to sam ti htjela, u stvari reći, dok ti vazda govorim nešto drugo.