Featured

OCEAN MOGUĆNOSTI

Hej, djevojko, ženo…

O tebi pjesma ova je,

Očima novim, život, ti pogledaj,

Progledaj…

Planina visoka, iza tebe,

U daljini ostala je,

Ocean, široki, mogućnosti,

Ispred tebe je.

Hej, djevojko, ženo…

Tvoja pjesma ovo je,

Tebi, što stazama puta svog,

Ponosno koračaš,

Ona posveta je.

I sukno, i škare, u tebe su,

Mila moja,

Život svoj, po mjeri, ti iskroji.

Osmijehom najljepšim,

Ti osmjehni se,

Jer ocean mogućnosti,

Od Boga,

Darovan ti je.

Hej, djevojko, ženo…

Featured

ČUVAJ MI ISTRU

Još odjekuju riječi koje rekao si,

Čuvaj mi Istru…

Nisam znala što to znači,

Nisam željela znati što to znači,

A sada znam, i čuvam ti Istru,

Daorsone…

Mirno sanjaj tamo gore,

Visoko među zvijezdama,

Moj Ero,

Jer ja Istru čuvam ti.

Leti ptico nebeska,

I ostavi trag međ’ zvijezdama

Da jednom opet mi sretnemo se,

I ne brini,

Ja, Istru čuvam ti.

Tek tren poznavah te,

Al’ dovoljno za život cijeli,

Mirno snivaj zvijezdo sjajna,

U mom životu, trag duboki što ostavi.

Ja, Istru čuvam ti,

Prijatelju dragi,

Adio Daorsone,

Ja u srcu čuvam Te…

Featured

DO ONDA…

Ako opet ti se desim,

Iz riznice sjećanja stvorena,

Žudnjom utjelovljena,

Sasvim drugačija a posve ista,

Dodirni me pogledom,

Ogrni toplinom,

U krilo sakrij me,

Najljepše riječi reci tišinom,

Jer ko onda ja sam,

Ja još ljubim isto,

Nevino i čisto…

Ako opet ti se desim,

I komadićem duše

Ganem u ovaj kasni sat,

U riznicu sjećanja ti opet pohrani me,

Do onda…

Featured

OČI ŠIROM ZATVORENE

I kad ništa, kao danas,

Mi se ne da,

Znam da dalje idem,

Jer u vizije nove ja gledam.

Zima hladna, nečujno,

Mjesto proljeću toplom,

Ustupit će.

Livadom cvjetnom,

Pčela roj,

Radosno zujat će.

Leptiri šareni,

Plesom čudesnim,

Slike nove,

Po prirodi crtat će.

U dane ove,

Ledom okovane,

O suncu žutom ja sanjam,

Šum mora jasno čujem,

Dok oblake tmurne,

Bura strašna,

Svom silinom po nebu razmiče.

U mašti mojoj

Čudesne slike roje se.

O kako  lijepo li je,

Kad oči širom zatvorim

I unutra pogledam.

Kaleidoskop boja u meni je,

Radost i sreća šarena,

A sve što trebam,

Samo,

Oči širom zatvorit je….

Featured

AKO MOJIM TI ŽELIŠ SE ZVATI

Okova ne nameći mi,

Ako mojim, ti želiš se zvati.

Mijenjat ja ne dam se,

Tek, autentična i svoja,

Mogu biti tvoja.

Ponosna i čvrsta ja sam,

S krša hercegovačkog,

Ponikla sam,

Gena kamenih, al’ srca nježnog ko svila.

Sanjar ja sam,

Ti ne lomi mi krila,

Dok za snovima, ja letim svojim,

Ako mojim, ti želiš se zvati.

Sve što želim, to mogu i sama,

Vodstva tvoga ja ne trebam,

Dok hrabro kročim, stazama puta moga.

Tek, potporu i ljubav,

Ti pruži mi,

Ako mojim želiš se zvati,

Autentičan i svoj, ti budi,

Druže iz snova mojih,

Što Gabrielom nazvah te.

Featured

GABRIEL

Gabrielom zvah te oduvijek,

Imena ni lika ne poznajuć ti.

Dal’ snoviđenje nestvarno,

Anđeo il’ čovjek

Iz mašte moje satkan si

Ja ne znadoh,

Al’ za mene, oduvijek,

Ti stvaran bio si.

U licima mnogim tražih tvoj dragi lik,

Al’ nalazih tek, male djeliće tvoje,

Premalo i nedovoljno to bijaše

Za Onu koja želješe cijelog Tebe.

Gabriele,

Ja ne poznam te,

Al’ ne pristajem na manje od tebe.

U život moj ti dođi,

Pa makar i s imenom drugim,

Dođi…, samo dođi…

Ja čekam te.

Featured

BOŽIĆNA ČAROLIJA

Dok posljednje zrake se jeseni

Povlače pred zimom,

I dah mi na staklu ostavlja trag,

Još jedna se godina

Primiče svom kraju.

Tijela umorna, a srca čila

Radost Božića ja čekam.

Tad, umjesto pahulja snježnih,

Božićne čarolije prah

Prospi Ti po svemu,

Gospodine.

Tebi se utječem,

Nek ljubav i dobrotu,

Srca radosna,

S bližnjima dijele svi.

Božićnom čarolijom,

Ti začaraj Svijet,

Dragi oče…

Featured

DIVLJA RUŽA

Cvijet,

 Što nikad ne vene,

Sam ja,

Ruža s trnjem oštrim,

Al’ latica mekih,

Ko svila.

Ruža,

Divlja i slobodna,

Božjom rukom oblikovana,

Za vrt,

Ja stvorena nisam.

Vrtlara,

Ja ne trebam,

Da trnje mi lomi,

Jer bez njeg,

Ostat će samo,

Latice meke

Ko svila.

Cvijet pitomi,

Ja nisam,

Ruža divlja,

Na trnje svoje,

Ja ponosna sam.

Pitomom činim se,

Al’ to, tek, je varka,

Divlja ja sam,

Do latica nježnih,

Možeš,

Samo preko trnja moga.

Featured

PEPEO LJUBAVI

Što reći duši gladnoj ljubavi,

Kad žar stari utrne,

A iskrica nova zapalila se nije…

Puhati u žar ugasli,

Il’ zapalit vatre nove,

Pažljivo njegovat plamičak nježni,

Il’ izgorit u plamenu vrelom

Neke vatre nove…

Ozeble ruke uzalud grijat,

Nad plamom nejakim,

Što na vjetru, samo zgasno nije…

Pokušat udahnut život mu novi,

Il’ pustit da nijemo zgasne,

Prosut pepeo u vjetar,

I zapalit vatre nove…?

Ne znam…

Il’ možda, ipak, znam…

Featured

AMBRELA I PAPUČE

Tekst je iz moje neobjavljene knjige Pedesete su nove tridesete, a napisan je 15.08.2018.

Više od 4 godine proletile samo tako…dobro nije baš samo tako, desilo se u njima puno toga, uglavnom lijepog i pozitivnog uz pokoji manje lijep i pozitivan doživljaj, al’ Bože moj, sranja se i događaju da bismo znali cijeniti dobre stvari koje nam se u životu dese.

Da sažmem…Marko završio faks i vratio se iz Zagreba sa curom…sretni, zadovoljni, zaposleni, otpočeli zajednički život (u vlastitom stanu, ne u mom!)…ja presretna zbog njih (sreća mog djeteta je moja najveća sreća uistinu)…Ambrela i dalje aktualna (ove godine Indijaca nije bilo), projekt VINUM SANUM završava krajem godine, ali upravo prijavljujem novi znanstveni projekt, stres na 100 %, ne znam di mi je glava a di guzica (dakle grč u želucu konstantan kao i prije četiri godine); u međuvremenu bila u vezi… ispočetka sve bajno i krasno, poslije malo manje, dala sve od sebe da uspije ali jednostavno nije išlo i ljetos puklo….mater i dalje stalno zanima moj ljubavni status…mene trenutno nimalo (što ne znači da neće u dogledno vrijeme, najvjerojatnije kad završi ova gužva i sekirancija oko prijave projekta)…

Eto šta ti je čovik i njegov život…četiri godine bez problema sažmeš u četiri rečenice….

A evo kako je to bilo prije 4 godine:

Ambrela je plaža. Papuče su papuče (i na plaži su).

Dakle, evo me na plaži na kojoj se uobičajeno izležavam na suncu i kupam godinama, u stvari od kad sam doselila u Pulu (znači već 25 godina). Prirasla mi je srcu i nikako da je ostavim, mada pokušavam povremeno, ali ne i sa stvarnom namjerom da je zamijenim nekom drugom (pa možda i boljom), jer meni je Ambrela dobra, pa zašto mijenjati nešto što je dobro. Ili sam se možda samo na nju naviknula (a navika je baš čudna stvar), no bilo kako bilo, ja se iznova svake godine (ne) planirano nađem na njoj. Ja i bezbroj stranaca, Talijana, Nijemaca, Rusa … evo danas sjedim kod nekih Francuza. Meni je to čar Ambrele …. Europa u malom. Ma kakva Europa …Svijet u malom.

Evo npr. jučer na njoj vidjela pravog pravcatog Indijca (s turbanom na glavi!). Možda ga ne bih ni zapazila da se nije počeo utapati (samo mu turban virio iz vode) i lamatati rukama. Svi skočili, kad ono ništa …lažna uzbuna ….Indijac uči plivati.

 Baš je naša di će učit plivat! Isprepada me skroz na skroz.

Dakle zato volim Ambrelu. Nikog ne znam i nitko ne zna mene. Mogu biti skroz opuštena i radit što me volja. Iako, baš mi se čini da ovog Francuza zanima što ja to piskaram, radoznalo me gleda (mislim da je to radi pisanja, ne bi baš bilo dobro za njega da ga zanimam iz drugih razloga, jer mu se predraga ženica odmara podno njegovih stopala).

Znači, Ambrelu volim radi tih stranaca i što je domaći (Puljani iliti Puležani, kako Puljani sami sebe vole nazivati) zaobilaze u širokom luku. Mislim da sam baš zato ja stalno na njoj. Neda mi se razglabati s nikim ni o čemu, volim se kupati i sunčati, biti opuštena i sama sa sobom.

Na Ambreli sam, i stavila sam ležaljku kraj Adidas plavih, gumenih papuča. Iste takve ima i moj sin. Bio je mjesec dana doma, jučer opet otišao za Zagreb, spremat ispit iz Entomologije (iskreno želim da to položi jer mu je to zaostatak sa druge godine). Ja sam na godišnjem, lijepo smo se slagali, iako je on bio dosta napet zbog tog važnog ispita, ali ja sam pod laganim stresom kad se sjetim što me sve čeka na poslu sa početkom projekta VINUM SANUM.

Ali na godišnjem smo i ja i on, pa je sve lakše samim time. Valjda …. iako imam stalan grč u želucu kad se sjetim posla, ali i neko pozitivno iščekivanje svega što će se dešavati u iduće četiri godine koliko projekt traje. Nadam se da će sve biti dobro. Ma bit će, mora sve biti dobro.

Eto sjela sam kraj tih papuča jer me podsjećaju na Marka. Jučer sam bila tužna što je otišao. Lijepo je kad znaš da je sa tobom netko koga voliš i s kim se slažeš (hmm…dobro, kako kad), ali dosadilo mi kuhati.

Ja jako volim svog sina i jako volim kuhati, ali očigledno ne baš svaki dan i ne zato što moram. Ja to volim raditi jer to jednostavno volim, a ne zato što moram i jer je netko gladan. Marko isto zna dobro kuhati i kuha si kad je u Zagrebu (ja sam ga naučila kuhati, mada on tvrdi da je naučio preko interneta; toliko o zahvalnosti!), ali ne pada mu na pamet da bi to radio kad je doma. Pa normalno, zaboga ima mater koja super kuha.

 I ja bih tako da mogu, ali ne mogu, moja draga mater je u Ljubuškom. Ona isto odlično kuha  i u njezinom talentu uživaju neki drugi, meni dragi ljudi (uglavnom moj brat i njegova familija).

Dakle, Marko ima mater koja super kuha, ali ne voli to raditi svaki dan i zato jer to mora raditi. Marko je jučer otišao za Zagreb. Danas nisam ništa kuhala (naravno!), na plaži sam, odmaram se i pišem, sjedeći kraj papuča koje me podsjećaju na mog sina koji mi pomalo nedostaje. Ali dobro je, papuče su tu, a ja ne moram kuhati. Super!!

Jutros se čula sa dragom majkom. Pita me imam li koga. Čudi je što ne poduzimam nikakvu akciju glede ostvarivanja možebitne veze jer zna da je ljeto moje godišnje doba za to. Ali ovo ljeto očigledno nije. Nemam volje za brzinska upoznavanja. Nemam volje za upoznavanja na plaži.

Odlučila sam ostatak odmora provesti u miru, sama sa sobom, svojim mislima, željama i planovima. Ako se netko uklapa u njih super, a ako ne neću plakati, sigurno.

Mada, kaže mi mama, da me pita imam li nekog jer ne želi da „ostarim sama“. Da baš tako je rekla. Ne želim ni ja naravno.

Ne mislim da je starost jako daleko (iako mi je 48 godina i već sam u „nekim godinama“, ja na starost još i ne pomišljam), ali u ovom trenutku jeste, niti mislim da je najgora opcija biti sam (mislim da je najgore kad ne možeš izdržati u odnosu sam sa sobom, pa bježeći od sebe tražiš izlaz u drugom; dešavalo mi se to i znam kako je, govorim „iz prve ruke“), ali eto zamislila sam se malo. Ne samo radi majčinih riječi, razmišljam ja o tome samostalno već neko vrijeme.

Bilo bi lijepo imati nekog, ali ne zato jer ti je teško živjeti samom (pa tražiš društvo drugog), već zato što svoj život (s kojim si sretan i zadovoljan) želiš nesebično podijeliti s nekim dragim i bliskim, tko želi biti s tobom baš takvim kakav jesi. Pa eto, to se još nije dogodilo, ali vjerujem da jednog dana hoće. Spontano i jer tako treba biti, pa zato ništa ne forsiram.

Dakle, mogu biti super, opuštena, duhovita, dobra kuharica, dobra partnerica … većinu dana, ali ne i svaki dan.

Molim da se to uzme u obzir i uvaži. Naravno!”

Featured

IME MI JE ŽENA

Do jutros imaginarno,

Al’ sad tako stvarno,

Jesen,

Iznenada, poput tata,

Iza leđa prikrala se.

I dok s olujnom kišom,

Ljeto upravo odlazi,

Kovitlac misli, poput uragana,

Glavom mi prolazi.

Baš poput kišnih kapi,

Što niz prozor,

Jedna za drugom slijevaju se,

Misao za misli

U ponor sjete putuju.

Prepuštajući se,

Ni ne pokušavam njima upravljat,

Nek  svojim putem idu,

Ja samo slijedim ih,

Tamo gdje sami smo Ti i Ja.

Tvoje ime ne znam,

Al’ Gabrijelom,

Oduvijek zvah te.

Ti moje ime znaš,

Ime mi je žena….

Featured

NOĆ I DAN

Dal’ skupa mogu noć i dan,

Pitanje postavih si onomad.

Krimena, ja dušo nemam više,

Jer sada znam,

Da skupa ne mogu

Noć i dan.

Ne u isto vrijeme,

U praskozorje i suton da,

Al’ trenutak to je,

Samo jedan čas.

Fascinantna al’ varljiva je

Igra sjena tad,

Jer ipak,

To samo je opsjena.

Kad tmina mine,

I ukaže se sunca sjaj,

Tad pojavi se dan,

Čist kao suza.

Dušo,

Krivnje nema,

To samo, skupa ne mogu,

Noć i dan,

Doli časak jedan,

U suton i praskozorje tek,

A to malo je za zajednički san.

Nek svojim putem idu

I noć i dan…

Featured

TEK STIH PONEKI…

Ko maleni mrav, od oluje,

Ispod sjene svoje skrit ću se,

Pustiti vremenu da kraj ispiše.

Sve prolazi pa i ovo proći će,

Nema toga što paučina ne prekrije.

Zaborav će doći,

I jednoga dana

Ja ni pitat se neću

Dal’ to bješe ljubav.

Tek samo ponekad,

Na kišni dan neki,

Pojavit će se sjeta

Ko podsjetnik na minule dane,

I ljubav jednu.

Ni žal, ni bol,

Tek stih poneki,

Na papiru ostat će,

Ko spomenik vremenu tom

Kad taština ubila je ljubav…

Featured

REĆI ĆU TI NEŠTO…

Reći ću ti nešto…

Tebi, što oslobodio si srce moje,

Začahureno i zapleteno u mreži prošlosti.

Ja kukuljica više nisam,

Već šareni, prpošni leptir,

Razigran po livadi cvjetnoj.

Radosno i nevino dijete u tebi,

Ne razumjeh uvijek,

Al’ osjećah ga svim srcem svojim.

Pamti ljubav moju čistu,

I ništa više,

O, ti veliki,

Često neshvaćeni dječače.

Vjerujem da srest ćemo se mi opet….

Možda,

Tamo gdje ljubav sve granice briše…

Možda,

Tamo, gdje iako dvoje,

Jednim dahom mi dišemo….

Možda,

Tamo, daleko na pučini mekoj,

Gdje opsjena ples svoj igra, i

Jarbola dva ko jedan čine se….

Ne znam kad, i

Ne znam gdje,

Al’ znam da srest ćemo se mi opet….

Featured

KIŠA

Iz sna nemirnog prenuh se,

Blago rominjanje budi me,

 Opet kiša je.

Pogledom tražim te,

Al’ tebe nema, tu kraj mene.

Zidovi sobe guše me,

Bježim van,

Al’ sjećanja, ipak sustižu me.

Ćutim kišne kapi na licu mom,

Okus soli na usnama,

Bolni drhtaj u grudima,

Grč u utrobi.

Uzalud, nijemo dozivam te,

Milijun riječi duboko u meni je,

Al’ nijedna, s usana obamrlih ne silazi.

Ubrzavam korak,

Sad trčim već.

I dok jedva,

Žednu i napaćenu zemlju dodirujem,

Blagi šapat čujem tvoj,

Ne brini,

Poslije kiše dolazi sunce…

Featured

RAŠIRI KRILA

Raširi krila,

Dodaj životu malo boje,

Ti rekao si.

Raširi krila anđele,

Poleti visoko,

Visoko iznad bola,

Kaleidoskop boja, umjesto suza,

Ti po svemu prospi,

Život u šareno oboji.

Raširi krila anđele,

Gizdavi paun ti slobodno budi,

Raširi krila o, ti ptico šarena,

Jer, iako sumnjaš, ti za let stvorena si.

Dok srce u grudima, hrabro ti bije,

Raširi krila šarena, i

Leti…. Leti ….. Leti …..

Tamo gdje bola više nema.

O, ti gizdavi paune,

Ptico šarena,

Slobodna budi, i

Dodaj životu malo svoje boje.

Featured

KIŠNI ČOVJEK

Dal’ plod mašte si moje,

O, ti kišni čovječe,

Kreacija iz boli stvorena,

Il’ zaista stojiš tu ispred mene?

Ti koji s kišom dolaziš

Operi grijehe moje,

Blagi sudac mi budi,

Jer ja stojim pred licem tvojim

I oprost tražim.

Sebična i srca kruta bijah,

Od ega mog,

Ja krimena ne vidjeh svog.

Ti budi bolji od mene

I oprost daj mi,

Kišni čovječe.

Nadam se da kasno nije,

Oprosti na grubim riječima

I kamenom srcu mom,

Jer drugačije ne znadoh.

Oprost išćem,

Primi me u Noinu arku srca svog,

Ko malo janje na grudi privij me,

Oprosti mi molim te,

I opet s kišom mi dođi,

O, ti Kišni čovječe…

Featured

JA VOLIM TE

Sjeti se kad napisah ti prvi stih,

O ti veliki, smiješni dječače.

Sjeti se prvog nježnog dodira,

Prvog plašljivog poljupca,

Sjeti se radosnog smijeha,

Gledaj me dušom čistom

A ne očima,

Jer ja ona sam ista

Kao i tog prvog dana.

Sjeti se i sveg onog

Odavno zaboravljenog,

Sjeti se svega…

Jer ja volim te sada

Kao i onog jesenjeg dana,

Dok drhtao si kao list na vjetru

Nošen vrelim dahom mojim.

I kad jednog dana,

Više ne bude ni tebe ni mene,

Nek’ vječna ova ljubav ostane,

Jer ja volim te sada i zauvijek…

Featured

TIŠINA

Kada riječi više nisu dovoljne,

Kada tražim više…

Ne govori mi tišinom,

Reci mi pogledom, snenim i nježnim,

Reci mi zagrljajem, toplim i snažnim,

Ti čvrsti oslonac mi budi.

Budi kakvim te vidim,

Na proljetnom suncu,

Na tratini mekoj,

Šareni leptir ti budi.

Kad samoću moju radije biram,

Prospi osmijeh,

Prekrij tugu,

Odagnaj strah,

Čežnju moju ti zatomi.

Ne daj tišini da zidove gradi,

Ne daj vremenu da trag nam briše,

Ne daj sumnji da isprlja dušu.

Budi kakvim te vidim,

Heroj moj ti budi.

Featured

IMAM LI DOVOLJNO GAĆA?

Jedno poglavlje mog života polako ide svome kraju….

Projekt HRZZ VINUM SANUM koji je u moj život donio puno krasnih ljudi (zaista ih sve doživljavam kao prijatelje, a moje drage doktorandice Saru, Enu i Fumicu čak i kao članove moje obitelji), uspjeha i sreće, uz puno napornog rada mojih suradnika i mene kao voditeljice, vrlo uspješno je proveden i završava 27.12.2022. (#jošsamomaloizdržimo).

Smatram se blagoslovljenom i uistinu sam jako zahvalna na svemu…

Čisto da znate, početkom listopada 2022. planiram prijaviti novi znanstveni projekt, svojevrstan nastavak sadašnjeg (koji mi je u ono vrijeme bio veliki izazov). Ako projekt prođe na natječaju, poznajuć mene, vjerojatno ću se osjećati slično kao onda, jer opet planiram ući u relativno (čitaj skroz) nepoznato područje za mene (#volimuzbudljivoinepoznato, iliti #skrozsamluda).

Btw, slikam i certifikat za life coacha imam, prezime još nisam promijenila (#radimnatome 😉), i dalje me obuzimaju tjeskobne reakcije što svoju intimu dijelim s drugima (#madasvevišeuživam).

Pa pročitajte onda kako je to bilo prije 4 godine …

Iz moje neobjavljene knjige “Pedesete su nove tridesete”., napisano 15.08.2018.

Skužila sam zašto se ja često osjećam tjeskobno, strah me je i „usrana sam ko grlica“.

Često izlazim iz zone komfora. Svojom voljom (ničim izazvana) koračam (ili bolje rečeno bacam se na glavu) u nešto novo, nepoznato, što me uzbuđuje ali ujedno i plaši. Plaši jer mi je nepoznato, jer ne znam što me očekuje (a žarko želim probati i saznati), pa sam često uzbuđeno ushićena, ali i tjeskobno preplašena. A nitko me ne sili na to, osim nešto iz mene željno novih doživljaja, novih spoznaja, novih iskustava. Ne znam što je to i kako to nazvati, to nešto što je duboko u meni a tjera me na svladavanje izazova, iznova i iznova.

Nikada se nisam smatrala avanturisticom, niti osobom sklonom bilo kakvom riskantnom ponašanju. Pa zaboga, već 25 godina idem na istu plažu. Isto toliko godina imam istu frizerku (i gotovo istu frizuru; malo eksperimentiram s promjenom boje, ako to možemo nazvati odvažnošću), ginekologicu, doktoricu, zubaricu….

Jedino što sam u životu promijenila je muž, odnosno bračni status (a ni to zasigurno ne bih mijenjala da je bilo dobro) ….e to je, kad malo bolje razmislim, bilo uistinu odvažno!

Znači, generalno volim da su stvari dobre, poznate, sigurne i pod kontrolom. To mi donosi spokoj i mir.

Ali eto u zadnje me vrijeme hvata nemir, svašta bih nešto što nisam dosad. Želim probati, vidjeti, doživjeti ….. i u trenutku ludog nadahnuća odlučujem se na to. Uopće pretjerano ne razmišljam (ma čini mi se da ne razmišljam uopće), već „što na umu, to na drumu“ i paf, odmah naglavačke „grlom u jagode“.

Ma nemam ja uopće neko pretjerano samopouzdanje (dobro, nije da nemam, ali ne baš toliko, često me hvata strah i dilema, tipa „šta sad?“, „kud sad?“, i sl.), samo jednostavno moja želja za iskušavanjem nečeg novog što poželim ostvariti, želja za svladavanjem izazova je jednostavno puno veća i puno jača od prirodnog straha od nepoznatog. Pa ja tako onda nakon svakog tjeskobnog napada i straha koji me obuzme, uredno presvučem „posrane gaće“, nabacim novu obleku, zasučem rukave i riješim „situaciju“ i uživajući, samopouzdano idem dalje do neke nove nepredviđene situacije koja mi izazove tjeskobnu reakciju.

Već poznati scenarij. Sreća božja da imam dovoljno gaća!

Moram sve probati. Moram se iskušati u nečem novom što me privlači i interesira. Pa kad ću ako neću sad. Ako sam prvu polovicu života provela crnčeći da nam (sinu i sebi) osiguram normalnu egzistenciju, topao dom, emotivnu i materijalnu sigurnost; drugu polovicu života želim provesti radeći sve ono što me veseli i što želim probati raditi bez obzira na prisutni strah, bez obzira što to od mene iziskuje izlazak iz „zone komfora“, bez obzira što to od mene iziskuje iskušavanje vlastitih mogućnosti i vlastitih granica.

Jednostavno želim proširiti vlastite granice, vlastite mogućnosti, vlastite kompetencije, činiti odvažne i hrabre stvari koje želim činiti. Sve to mogu jer imam dovoljno hrabrosti i samopouzdanja. I dovoljno gaća naravno.

Pa eto, iako nisam pisac, niti sam to ikada namjeravala postati, sad baš žarko želim biti pisac, bez obzira na tjeskobne reakcije koje me obuzmu pri pomisli da će baš svi imati uvid u moju najdublju intimu (mislim da mogu doskočiti toj situaciji, i tako me hvata želja za promjenom prezimena, mogu promijeniti cijeli identitet …Sarah Carlington …to mi baš dobro zvuči).

Pa onda taj božji projekt VINUM SANUM. Pa zaboga ja nemam pojma o medicini i psihologiji, i di da uopće nađem 150 ljudi koji žele sudjelovati u istraživanju i piti moja vina!?

Šta ako mi vina ne budu dobra? Šta ako umjerena konzumacija vina ne pokaže neke rezultate?

Šta mi je uopće to palo na pamet!? Evo šta je meni palo na pamet, ali šta sam još 15 ljudi (i to 15 znanstvenika) i 5 drugih institucija (što fakulteta, što instituta) uvukla u to.

Majko moja di mi je bila pamet? Ma šta meni, di je bila njima!

Sanja smiri se, duboko diši ….. bit će sve ok….., uporna si i ambiciozna, voliš svladavati izazove (ili probleme kako bi ih neki nazvali), možeš ti to. Možeš sigurno.

Možeš biti i slikarica. Možeš biti i life coach. Možeš sve što poželiš. Možeš 100%.

Samo prvo presvuci gaće! E jebi ga, tako ti je to u životu. Nema velikih stvari bez usranih gaća! To mi postaje životni kredo. Neka je, šta ima veze, bolje mi je to nego, šta ja znam, „Nema kruha bez motike“ ili sličnih trudbeničkih krilatica.

Eto tako, trenutno osjećam mješavinu straha, treme, iščekivanja, uzbuđenja, nemira …

Sve u meni vrije. Želim napraviti nešto veliko i dobro. Za mene, ali i za druge, jer ipak sam ja mali Narcis i želim potvrdu i odobravanje. Ajde ljudi, dajte malo podrške, molim vas, ipak nemam toliko gaća. Šalu na stranu (ma šta šala, majke mi ponekad se paraliziram od straha), svakome od nas, koliko god se hrabri i samopouzdani činili, potrebna je podrška i odobravanje okoline. Ni ja nisam iznimka. Svakakve ideje mi padaju na pamet, neke mogu sprovesti u djelo, neke ne mogu. I za te što ih mogu sprovesti, osim mene kao idejnog začetnika i glavnog operativca, potrebna mi je pomoć ljudi koji me uvažavaju i podržavaju, potreban mi je Božji blagoslov i zrnce sreće naravno.

Ako to imam, onda imam sve. Ajde ljudi, ajde Bože! –  ja dajem sve od sebe.

Featured

ČEKAJ ME

Čekaj me…

Tamo,

Gdje cvrčka čuje se poj.

Tamo,

Na pučini mekoj,

Gdje more ljubi nebo.

Tamo,

Na toplom morskom žalu,

Gdje tijela naših ostao je trag.

Tamo,

Gdje ljubav je.

Tamo,

Čuvaj mi mjesto,

Jer doći ću ti ja.

Kad mjesec pozdravi dan,

Kad nestane zlatni sunčev sjaj,

Kad mir i spokoj dušu ispune ti,

Baš časak, između jave i sna,

Doći ću ja.

Ti čekaj me,

Al’znaj,

Ljubav žrtva nije,

Tek nježni dodir

Duše dvije

Što takle su se….

Featured

KOJI SU PRIKLADNI SIMPTOMI PEDESETIH GODINA

Iz moje neobjavljene knjige “Pedesete su nove tridesete”. Napisano 07.03.2019., a još uvijek tako aktualno…

Kako bi se trebala osjećati žena na pragu pedesetih? Koje su prikladne emocije? Koje su prikladne zdravstvene smetnje? Da li se žena na pragu pedesetih može osjećati mlado i poletno bez ikakvih neugodnih simptoma koji su lagani pokazatelj njezinih (ipak) zrelijih godina. Menopauza, nesanica, umor, bezvoljnost, valunzi, povišen tlak, kolesterol….

Da li su sve te smetnje i smetnjice uzrokovane laganim „zamorom materijala“, primjerene i svojstvene godini proizvodnje? Da li se ja osjećam u skladu sa svojim godinama?

Što to ustvari znači „osjećati se u skladu sa svojim godinama“?

Ja se u svakom slučaju želim osjećati dobro, poletno i entuzijastično uživati u životu i svemu što radim i uglavnom je to tako. Ali s vremena na vrijeme sustignu me ti naprijed nabrojani simptomi  koji me ometaju u normalnom funkcioniranju, kad moje tijelo jednostavno počne „trokirati“ i počne me onemogućavati u obavljanju redovitih aktivnosti.

Da li je to znak da bih trebala prestati s uobičajenim aktivnostima? Da li trebam prestati raditi ovo što radim i početi nešto sasvim stoto….Vjerojatno ne, i šta ako prestanem, od čega ću živjeti…šta ..jednu sekiranciju zamijenit drugom još gorom….neš’ ti rješenja….

Iako, svako toliko mi bljesne slika mene kao umjetnice, slikarice, spisateljice….ali eto nikako da se pokrene ta moja spisateljska i umjetnička karijera…a šta i da se pokrene, da li se od toga uopće može živjeti …?

Odmah mi na pamet padne onaj lik, bivši beskućnik koji se bori za bolji status i položaj u društvu sadašnjih beskućnika (izvukao se kao sa ulice, ali ni sad mi ne djeluje baš jako prosperitetno), koji je u stanje beskućnika dospio kad je otvorio umjetničku galeriju i propao skroz na skroz…ostao bez galerije, kuće, obitelji…samo tako jednog dana završivši na ulici bez ikoga svoga, „ko Pale sam na svijetu“.

Tako barem glasi njegova verzija priče, vjerojatno se to i nije baš odigralo samo tako …ali približno tome sigurno jest.  Pa mi tako naglo splasne želja za napuštanjem posla i otpočinjanjem umjetničke karijere koja bi predstavljala moj jedini izvor prihoda. Bilo bi super kad bi se od toga moglo živjeti….bilo bi da smo možda u Americi, a da sam ja Rhonda Byrne….ali nismo…ovo nije Amerika nego Hrvatska….ja nisam Rhonda niti ću ikada biti….a otpočinjanjem bohemskog načina života postoji realna opasnost da postanem kao onaj naš simpatični bradonja (bivši) beskućnik, borac za humaniji i bolji život sve većeg broja beskućnika. Ne znam koliki je udio njih s umjetničkim sklonostima, a koliki udio njih se jednostavno ne snalazi u životu i ne zna se odgovorno nositi s životnim zahtjevima koji su sve veći i veći…i jednostavno neki „puknu“, odustanu i nema više povratka nazad (bar nema jednostavnog povratka nazad u normalni život).

Tako da bih ja nekako usporedno i jedno i drugo, „pravi posao“ (koji je dobar i financijski isplativ, kojeg volim ali koji me i dosta umara) i pisanje i slikanje (koji su financijski totalno neisplativi ali me jako opuštaju i usrećuju) … mislim da to mogu i da bi mi predstavljalo pravo zadovoljstvo.

Treba mi neki poticaj, nečija pomoć, „vjetar u leđa“ da se pokrene ta moja dodatna karijera.

Imam dobru volju, mislim da moje knjige nisu najkreativnija stvar na svijetu (ne pišem poput J.K.Rowling o Hobitima i vještičarenju, ne otkrivam tajne poput Rhonde), ali ako može Nives objaviti knjigu (čak dvije!) pa zašto ne bih mogla i ja !?

Tko je Nives pomogao? Netko utjecajan očigledno.

Molim Boga da on urgira „glavom i bradom“, a ako ne želi osobno uplitat prste u moju umjetničku karijeru, usrdno ga molim da mi pošalje nekog tko bi se time malo pozabavio …šta znaš…možda se ljudima i svidi….

Moje tijelo mi šalje signale da mu treba promjena, da trebam usporiti, da mu treba odmor, relaksacija, opuštanje?

Treba mi sve to da bih se opet osjećala snažno i moćno, doraslo svakodnevnim obavezama, ali treba mi i zrnce sreće i Božje providnosti…..

A ne bih imala ništa ni protiv kapljice ljubavi, a pogotovo ne protiv mora ljubavi….

Nisam liječnik, ali odgovorno izjavljujem da bi to itekako doprinijelo poboljšanju mog zdravstvenog statusa i nestanku „simptoma pedesetih godina“!

Featured

SVRBI ME

Citirat ću dragu dr. Christiane Northrup (knjiga ŽENSKO TIJELO ŽENSKA MUDROST):

„Ne možete ništa stvoriti za drugu osobu. Možete pružiti potporu. Na kraju, svaka od nas, mora naučiti kako stvarati za sebe, tako da smo slobodne živjeti život kako nam to diktira naše srce. Ne možemo stvoriti novi svijet ako vjerujemo da moramo ostati mali i nedjelotvorni na bilo kojoj razini kako bi nas drugi voljeli ili da bi oni bili sigurni u našoj blizini. Morala sam primijeniti tu spoznaju na sve svoje odnose, na svim razinama. Problemi u svakoj situaciji, mali ili veliki, uvijek su isti. I svode se na isti strah: hoću li biti voljena ako postanem sve ono za što sam stvorena? Odgovor je da. Ali možda će te otkriti da vas vole drugi ljudi, oni od kojih to isprva niste očekivali.“

Volim ovu ženu! Carica!!

Sve istina, majke mi. Cili život sam kao neka podrška i potpora, uglavnom mojim muškarcima dok se oni kao pronalaze, snalaze i staju na svoje noge, postajući to što žele postati…uglavnom vazda neki problem jer se oni kao osjećaju inferiorno u odnosu na mene, pa ja kao ono iz lojalnosti ne smim reć ili uradit to bolje nego on (da mu ne potkopam krhki muški ego), pa ono, ajde pravi se kao da ništa ne znaš ili pak da znaš vrlo dobro, pa ga motiviraj i podiži mu ego…uglavnom vazda neki k…c oko toga. U svakom slučaju iscrpljujuće do zla boga. Dobre sam duše, empatična i spremna pomoći, nije mi ža, čak dapače i sama nudim pomoć, i duram, duram…sve dok ne pošizim i kažem: Dosta je brate i Bogu i čoviku!! (stara Hercegovačka koja se koristi kad ti je ono baš pun k…c dotične osobe i dotične situacije).

S druge strane,  dok sam ja postajala sve ono za što sam stvorena (i dalje sam u kontinuiranom procesu nastanka neke nove mene) neki za mene vrlo važni ljudi od kojih sam očekivala odobravanje i podršku su zgiljali, pobigli ko vrag od tamjana. Odobravanje i potpora ništa, nula, zero… crta, magla..i samo tako…nema ih više u mom životu.

Ali došli su neki novi ljudi, pa i neki od tih novih po malo zgiljali dok se ja po malo preobražavam u to nešto sve za što sam stvorena. Majke mi moje ne znam ni ja šta će sve od mene na kraju postat, ali znam šta god bude da ja maksimalno uživam u svakom danu moga postojanja. Uporna sam i tvrdoglava ko mazga, kad mi nešto padne napamet da bi ja kao mogla bit baš to (npr. znanstvenica, life coach, mindfulness trener, slikarica, spisateljica), napenalim se na to bez razmišljanja jer mi se oće da probam baš to i ne jebem živu silu (odnosne sve one koji mi govore koji će mi to k…c u životu) dok to ne postanem. I to je super, odličan recept za sve one koji žele postati to već što žele postati. Super je i za mene, samo što kod mene ima jedna otegotna okolnost, a to je što mi brzo dosadi to što sam postala. Draži mi je proces nastanka tog nečega nego biti to nešto. Jebi ga, nismo svi savršeni…iako sam se ja bila ufurala da jesam.

Baš sad razmišljam da odavno nisam postala ništa novo. I sve me svrbi. Baš bi neki novi projekt. Može i znanstveni, taman mi ovaj sadašnji završava ove godine, a imam dobru ideju pa ću poraditi na tome i prijaviti ga, pa šta bude. Volila bih da prođe jer bih se želila bavit baš s time (pročitajte naprijed kakva sam kad se napenalim na nešto), fora ideja, neću previše o njoj…uglavnom svojevrsni nastavak sadašnjeg projekta, samo što će fokus biti na nusproizvodima vinifikacije i mogućnosti njihovog korištenja u prehrambenoj i kozmetičkoj industriji.

Ali, naravno, ja bih i nešto drugo…ko na primjer wine bar, ništa pretenciozno, nekoliko stolova, šank, dobro vino, fina klopa, degustacije, probrano društvo, izložbe slika, književne večeri…

Stvarno me sve svrbi (doslovno), neki dan napad alergije (treći u mjesec dana), oči natečene, podbuhle, crveno, svrbi, curi (a da ste tek vidili kako izgleda, ja bih se svaki put prepala kad bi otišla na ogledalo)…ajme majko….dobila antihistaminik, sad se smirilo…nemam pojma na šta sam alergična, trebalo bi napraviti alergo test (dok ja dođem na red, to će sto posto proć samo od sebe).

Ja mislim da je to zato jer moram postat nešto novo, pa sam stresirana dok razmišljam šta bi to točno bilo i što sve moram napravit da postanem to nešto novo. A i moram pozavršavat sve ovo staro što sad radim. Nije to lako. Posa je to. Umorna sam i nervozna. Nadam se da će mi godišnji pomoć da se sredim i smirim.

Uglavnom stres, sto posto.

Eh, i da ne zaboravim…u vezi sam….pa pročitajte sve ono od naprid (muškarac, krhki ego,  podrška….)…uglavnom sekirancija…intuicija mi govori da bi to možda moglo biti povezano s mojom alergijom (đava me odnijo ako to nije to, što bi rekla moja baba, pokoj joj duši)…za sad pijem antihistaminik i napisala sam kolumnu da izbacim to iz sebe. Za malo ozbiljnije rješavanje uzroka problema ćemo vidjeti…poznajući mene, riješit ću to ovako ili onako!

Jebi ga, sorry, al’morat ću se počešat tamo di me svrbi… kad tad…

Featured

UPOZNAJ ME

Upoznaj me,

 Ako hrabrosti imaš,

Upoznaj me,

Ja više sam od onog što vidiš.

Čitaj mi sa usana

Dok bez glasa govorim,

Čitaj mi iz očiju

Dok te sneno gledam.

Upoznaj me,

Ja sam i bonaca i nemirno more,

Ja sam i nježni povjetarac i olujna bura,

Ja sam i sigurna luka,

I ocean koji privlači i plaši.

Upoznaj me u pjesmama mojim,

Budi moj vjetar u leđa,

Ti raširi mi krila

Dok za snovima letim.

Kažeš da zločesta sam

Ali nisam,

Krimen moj je dušo

Što se pitam,

Dal’ skupa mogu noć i dan?

Dal’ ti si taj što između redova čitati znaš?

Dal’ ti si taj što me u dušu poznaš?

To vrijeme pokazat će tek.

Dušo,

Ti upoznaj me sad.

Featured

ŽIVOT KAO PJESMA

Ti,

Ugasi oblake,

Upali sunce,

Zlatni prah njegov

Ti po meni prospi,

U pjesmu život mi pretvori.

Livade šarene nacrtaj,

Lancem od  cvijeća

Ti okiti me,

Plaštem satkanim od ljubavi

Ti zaogrni me,

Dok proljetnu rosu

Ispod nogu bosih ćutim.

Ti, u pjesmu, život mi pretvori.

Ti,

Bubamaru na prstu donesi mi,

Ptičje gnijezdo uslikaj,

Djetinjim osmijehom

Ti nasmiješi se.

Život kao pjesma,

S tobom,

Nek’ zauvijek bude.

Featured

CRTICA

Da upoznam te,

Cili život jedan, malo mi je…

I dok pitam se,

Zašto tek sad,

Zašto baš sad, a ne ranije,

U srcu svom ja odgovor znam,

Da ranije sreli smo se,

Mi shvatili se ne bi.

Zapitaš li se i ti,

O kako malen li je život jedan,

Kad u malenu crticu,

 Između dva broja stane?

Stranče, putniče,

Što u moj život ušao si,

Ja dajem ti sve

Što na svijetu ovom  imam.

Nije puno,

Malena je,

Al’ sve što imam,

Ona je.

Ti dio moje crtice budi…

Featured

VOLIM ZIMU…OPET

Sjećam se….

One davne zime devedeset i neke,

Kad nestalo je svega,

Kad nestalo je mene,

Zamrzih hladnoću što ulazi u kosti,

I krv u žilama mi ledi.

Mnoge hladne zime od tada prohujaše,

Ljubav, kao Sveti gral,

Nedostižna posta…

A onda, jednog dana,

Ti došao si,

Zimu u proljeće pretvorio si.

Nadrealno nestvarno,

A opet, tako,

Iskonski stvarno…

Sve pjesme moje,

Sada su o tebi,

Stihove najljepše, napisah iz srca,

Zarobljenog u šaci tvoje ljubavi.

Tebe čuvam za kraj,

Jer ti došao si da ostaneš.

Volim te…

Featured

DA,  LJUBAV JE TO….

Da, ljubav je to….

Šapnuo si mi tiho, najtiše,

Dok nestajem u toplim očima tvojim,

Nestajem u čvrstom zagrljaju tvom…

Jedan dan,

Samo jedan dan

Bio je dovoljan

Da zaboravim sve,

Što prije bilo je…

Jedna muška suza

Stidljivo skrivena u oku tvom,

Nježni drhtaj usnice,

Dok čitao si stihove moje,

Dovoljno bilo mi je…

Ti si moj mali miš,

Ti si moj veliki medo,

Ti si moj Heroj ulice…

Radujte se prijatelji moji,

Jer On voli me sa srcem na dlanu,

I slobodu mi daje.

Njegova, a posve svoja,

Ja vratila sam se živote…..

Featured

DAL’ LJUBAV TO JE?

Došao je i taj dan,

Dan kao san,

Dan kad ljubav

Pokucala je na vrata.

Posve neobičan i pomalo lud si bio,

Kao da s ovog svijeta nisi.

Zaigrano dijete, prepoznah odmah u tebi,

Jer i u meni je još sav taj djetinji žar.

Prepoznao si me u pjesmama mojim,

Dok ja ni ne poznavah te.

Dal’ uistinu mi smo ti,

Što tražismo se život cijeli,

Vrijeme pokazat će tek.

I dok želja zamagljuje mi um,

Ja pitam se dal’ ljubav to je?

Dal’ ljubav to je,

Kad slapa, ni vjetra huk,

Ne čuju se od srca

Što u grudima bije?

Dal’ možda, ipak,

Ljubav je to,

Kad sebi kažeš da sigurno nije?

Dal’ ljubav to je, ja ne znam,

To samo vrijeme pokazat može,

Al’ dobrodošao u moj mali kutak Svemira,

Lipi moj Istrijan

Iz Ljubuškog ponosnoga grada.

Dobrodošao mi Ti,

O, vrli moj pjesniče,

Ja čekala sam tebe.

Dal’ ljubav to je, ja ne znam,

To samo vrijeme pokazat može…

Featured

ZAIGRANO DIJETE

Nedavno upoznah te…

Širok, bezazlen osmijeh

S puno dječačkog šarma,

Oči ogledalo duše…

Ko zaigrano dijete ti bio si mi.

Slušam rumor kiše

Dok udara po krovu,

Gledam kišne kapi

Dok niz prozor klize,

A sjećanja prožimlju mi dušu…

I dok kapi kiše niz prozor slijevaju se

U staklu vidim odraz svoj,

Vidim isto ono zaigrano dijete,

Što po blatu, u crvenim čizmicama gaca,

Razdragano smijuć se.

Crvene čizmice samo u sjećanju mom odavno žive,

Al’ zaigrano dijete i danas ja sam

Što kroz život s osmijehom ide.

Jer što je život

Doli samo malo blata,

U kojem treba znati

Bez straha uživati.

Ostani zaigrano dijete i ti ….

Featured

SVETI GRAL

Eliksir života

Iz zdenca vjere pijem ja.

Slaba i nevjerna,

Bezbroj puta na koljena padoh,

Od tebe tražeći spas.

Utjehu, svaki put,

Pružio si, a da ništa

 Zauzvrat tražio nisi,

Al’ mene dobio si.

Dušu ranjenu iscijelio si,

Srce čisto dao si mi,

Hvala ti što

Život moj blagoslovio si.

Smisao života,

Ne znam dal’ traže svi,

Al’ ja, godinama ga tražih.

Tko sam i zašto sam ovdje?

Odgovore ne mogoh

Iščitati na nijemom licu tvom.

I dok uzaludno tražih Sveti gral,

Postade mi jasno,

Život moj mnogima je kao san,

Tad, odgovor nametnu se sam.

Čovječe,

Stani i budi zahvalan

Na životu svom

Što Bogom ti je dan.

Sreća je

Život, po sebi sam.

Na njem hvala Ti!

Featured

SANJAR JA SAM

Život cijeli stihove skupljah,

Da od srca, sad,

Vam ih mogu dati.

I dok iz sjećanja stihove crpim,

Poneka kaplja niz obraz mi klizne,

Poneki osmijeh zatitra na licu mom.

U meni borba stalna je.

Ego,

Kormilo života mog čvrsto stišće,

Al’ duša moja

Slobodna luta,

Jer u duši sanjar ja sam.

Stih po stih,

Slojeve prošlosti sa sebe skidam,

I nije me strah,

Jer u vizije nove ja gledam.

Featured

DOĐI

Samoću moju ljubim,

Mirom i spokojem opijena,

Dok u misli duboko tonem

Brišući tanku granicu između jave i sna.

Na krilima ljubavi

Ti  tad mi dođi,

Ti što Gabrielom zvah te,

Imena ne poznajuć ti.

Ti privij se uz mene,

Poljubi me nježno,

Dahom svojim život udahni mi.

Nek riječ nijedna tad,

S usana tvojih ne siđe.

Dođi i ništa ne reci,

Ti samo drug mi budi

U ovom kutku svemira,

Što mojim životom se zove.

Dođi, samo dođi,

Pa makar i jednog dana

Kad lica izbrazdaju nam bore.

Dođi, samo dođi

Pa makar i jednog dana

Kad nam kose budu posve sijede.

Ti samo dođi i drug mi budi….

Featured

BREZA

Breza ja sam,

Olujnim vjetrom povijana,

Al’ korijenja nikad iščupana.

Sjemenje moje vjetrovi svijetom raznosiše,

Al’ korijeni moji, duboko su u škrtoj zemlji toj,

Znojem naroda svog natapanoj.

Na zubatom suncu ponosno stojim,

Nijemo svjedočeći o patnjama naroda mog,

Mukom teškom pritiskanog,

Al’ nikad pokorenog.

Ničice oni padahu

Pred likom Boga svog,

Al’ nikad pogled ne spustiše,

Pred zemaljskom silom tom.

Zemlja Hercegova, dovijeka,

Korijenje moje zarobila je,

Ko i srca sinova svojih

Po dunjaluku razasutih.

Zemlja ova čvrsto me grli,

Kono majka čedo svoje.

Sjemenje moje po svijetu rasuto je,

Al’ korijena ja sam čvrsto

U škrtoj zemlji toj,

Hercegovoj.

Breza ja sam i vapim,

Vrati se sine moj u dom svoj,

Ovo je zemlja tvoja,

Od pradidova,

U amanet ti ostavljena.

Vrati se sine,

Mati tvoja te zove,

Zove te Hercegovina.

Featured

AUTSAJDER IL’ FAVORIT?

Što li život nosi?

Dal’ ostat il’ otić?

Dal’ autsajder u tuđem,

Il’ favorit u svom životu biti?

Autsajder, tamo budi,

Gdje mjesto, nikad ni bilo ti nije,

Pusti nek netko drugi, tamo,

Umjesto tebe, favorit bude, i

Svoje bitke bije.

Ti,

Ne preuzmi krivicu,

Da autsajder u vlastitom životu budeš,

Favorit budi i  kladi se na se.

Ja,

U život krivi, ponekad zalutah,

Bitke tuđe vojevah,

Autsajder bijah.

Al’ na putu pravom znam da sam,

Ja bitke svoje bijem sad,

I kladim se na se,

Jer snaga tvoja u meni je.

Hvala Ti,

Što favoritom života moga,

Me učini.

Featured

TRAŽEĆI TEBE PRONAŠLA SAM SEBE

Otkako te nema

Mene ima više,

Otkako te nema

Ja sam više ja.

Stanovnik mojih snova više nisi,

Slobodna od tebe i gorkih sjećanja,

Duša moja radosno klikće.

Tražeći svoj mir lutala sam svijetom,

Al’ to zakopano blago, pronašla sam tek,

Duboko porinuvši u sebe.

Skidajući slojeve tebe,

Ogolivši se do same sebe,

Ranjiva al’ čista,

Nova ja ne treba te više,

Jer tražeći tebe pronašla sam sebe.

Ova duša više nije ista,

Ožiljke prošlosti ko podsjetnik nosi,

Al’ samo moja je,

Zauvijek.

Hvala ti što nemam te više,

Mislila sam da je kraj,

Al’ to početak tek je bio,

Izgubila sam malo,

A dobila puno više.

Sebe….

Featured

MALENA POD ZVIJEZDAMA

Ispod krošnje bora ležim,

Pogledom prateći oblake,

Svjesna vlastitog disanja,

Osluškujem zvuk vjetra među granama.

Da li ovaj trenutak nešto znači,

Ili je samo kap svjesnosti

U moru nesvjesnosti radnji,

Koje iznova i iznova, opetovano ponavljam,

Nesvjesna sebe, niti ičega oko sebe.

Dok pogledom čeznutljivo lutam

Nebeskim prostranstvima,

Ne mogu da se ne zapitam

Ima li nešto više od mene,

Više od nas,

Nas putnika?

Što li sam ja u tom beskraju,

Doli zrnce  prašine u zraci sunca.

Dokazao si mi to bezbroj puta

Slomivši moj ego.

Hvala Ti što malenom me činiš

Dok velika hodam pod zvijezdama.

I dok borimo se Ja i Ja,

Ti iz oblaka mirno me gledaš,

I tad znam da velika ne moram ni biti,

Jer ima netko, tko to vazda je.

Malena, ponizno molim,

Dok tvoje darove zahvalno primam.

Hvala Ti!

Featured

ČINILO JOJ SE

Činilo joj se,

Da još jedan san,

Izmučen, s uzdahom umire.

Činilo joj se,

Da uzalud,

Unaprijed izgubljene bitke bije.

Činilo joj se,

Da vrijedno truda nije,

Dok krhotinama sna dušu ranjavala je.

Činilo joj se,

 Da san, samo,

Varljiva opsjena je.

Činilo joj se…

Al’ odustat mogla nije,

Jer u svom srcu znala je,

Onaj koji izda svoje snove,

Života vrijedan nije.

I znala je,

Sa svakim radosnim treptajem duše,

Ona znala je,

Da vrijedi činiti sve,

Što činila je za svoj San.

Featured

SUTRA ĆU TI REĆI

Ima jedna istina,

Veća od svih istina.

Tajna nije,

Ja reći ću je.

Tko ljubi,

Ljubljen biva.

Sutra…

Sutra ću ti reći sve…

A danas…

Danas ću naslikati najljepšu sliku,

Na prazno platno prosut ću boje ljubavi,

Nek umjesto mene govore.

A ti…

Ti, zaogrni me plaštem ljubavi,

I sačuvaj od zaborava.

Ja i ti ne poznamo se,

Al’ sigurna sam da prepoznat ćemo se,

Jer jezikom ljubavi

Mi govorimo.

Featured

BOJE JESENI

Hodam za bojama jeseni

Praćena mirisom borovih iglica.

Hodam bivajući u trenutku,

Osluškujući zvuk

Njihovog pucketanja

Pod mojim stopalima.

Hodam …

Ćuteći boje jeseni

Prostrte po livadama,

U krošnjama stabala

Što zrele plodove nose.

I dok kaplje znoja

Oplahuju mi lice,

Ja ćutim okus soli

Na vrelim usnama.

Čujem uzdahe otpalog lišća,

Dok po njemu čvrstim koracima gazim,

Il’ me to možda, nečujno,

Tvoja sjena prati?

I, dok sa sutonom,

Još jedan dan na počinak odlazi,

Ja hodam brže,

Da na tebe ne mislim.

Trčim….

Al’ ipak,

Ja ćutim te

U bojama jeseni.

Featured

BUDI SILA PRIRODE

Ne boj se,

Budi sila prirode,

Odagnaj tminu.

Budi zvjezdano nebo,

Budi sunčev žar,

Budi mjeseca sjaj.

Budi morski val,

Budi kiše šum,

Budi vjetra huk,

Budi tišine zvuk,

Budi olujni grom,

Budi toplinom okupan dom.

Budi ptica u letu,

Budi cvijet u cvatu,

Budi zlatno klasje,

Budi rosna trava,

Ono nešto,

Samo naše,

Sačuvaj od zaborava.

Zaustavi vrijeme,

Nek satovi stanu,

Slobodan budi,

Sada i ovdje,

A ne u neko bolje sutra.

Budi sila prirode,

A ne kukavni sin,

Budi sve što jesi

I ponosno stoj,

Budi sve to

I ostani svoj.

Featured

MAJKA

Oči ove ne vidješe ljepote veće,

Od prizora majke moje,

Dok stajaše ispod smokve te,

Sunčevim sjajem okupane.

I dok kvrgave ruke njene

Zlatne plodove braše s nje,

Pomislih,

Ni za svo blago svijeta,

I sjaj metropole,

Ne bih mijenjala,

Ono što oči moje vidješe,

U to rosno jutro,

U bašči matere moje.

Majko,

Sve tvoje u meni je,

A sve moje,

To sunčano jutro stajaše,

Ispod smokve te,

Očevom rukom posađene.

Featured

RUKE

O, kako divan postao je život ovaj,

Kad ruku mojih djela ugledala su dan.

Što li učinih za taj dar?

Duboko u meni zakopan bijaše san

Da ruku mojih djela ostave trag,

Jer život koji nam je dan

Obveza je i dar.

Na njem hvala Ti,

A sve što činim ja, samo je,

Živjet ga časno,

Ne trateći ni dan.

Obilje obilja usnula sam,

Obiljem obilja blagoslovljena sam,

Ništa više ne trebam,

Tek, ruku ovih djela,

Nek ostave trag.

Featured

IMA JEDAN SAN

Ima jedan san

Što sniti mi ne da.

Ima jedan san

Što budnom me drži.

Ima jedan san

Veći od sna.

Taj san dal’ ostvarit će se?

Ne sumnjaj i ne dvoji,

Glas u mojoj glavi Tvoj je.

Jer vjetar se vezat ne može,

Čežnja se uhvatit ne da,

A nada vječna je.

O, sumnje Ti rasprši moje

Ko jutarnju maglu,

I nek san ovaj

Satkan od čežnje i nade,

Vjetrom nošen,

Živi dok god živi

Onaj tko ga sanja.

Featured

7 NAVIKA USPJEŠNIH ŽENA

Neprijatelj „najboljeg“ često je „dobro”.
Čak i kad je ono hitno dobro, to dobro može nas spriječiti da učinimo ono najbolje.
Moramo odlučiti koji su naši najviši prioriteti i imati hrabrosti ljubazno i sa smiješkom reći „ne“ nekim drugim aktivnostima. A to se postiže tako što u nama plamti neki veći „da“.

Tako barem kaže jedan pametan čovjek, točnije Stephen R. Covey u svojoj uspješnici 7 navika uspješnih ljudi. On to govori u kontekstu upravljanja vremenom po sistemu (ne) hitnosti i (ne) važnosti. Većina naših aktivnosti trebala bi biti usmjerena na stvari koje su važne ali nisu hitne – sve ono što znamo da bismo trebali činiti, ali rijetko činimo, jer to nije hitno (tipa: prevencija, planiranje, gradnja odnosa), a samo manji dio naših aktivnosti bi trebao biti iz domene i važno i hitno (krize i hitni problemi) koji rezultiraju stresom i izgaranjem. Najmanji dio naših aktivnosti trebao bi biti usmjeren na stvari koje su nevažne (pa taman bile i hitne). Ovi principi upravljanja vremenom (točnije rečeno upravljanja samim sobom) predstavljaju samu bit učinkovitosti, odnosno to je ono što rade djelotvorni, proaktivni i uspješni ljudi.

Nemam razloga sumnjati u riječi gospodina Coveya, lik je em pametan, em uspješan, tako da mu je svaka na mjestu. U potpunosti se slažem, zašto bi se zadovoljili dobrim (dakle prosječnim, pogotovo ako nam to neko drugi natura), kad možemo dobiti (ili pak dati) najbolje (i to po vlastitom izboru). Vi u svakom slučaju zaslužujete najbolje.

Znači „dobro“ nije dobro. Dobro može biti loše i štetno po nas. Pa tako kad vam idući put šef dođe s nekom „dobrom“ hitnom idejom koju biste vi trebali sprovesti u djelo, nabacite najslađi smiješak iz vašeg repertoara i slobodno ga ljubazno „odfakajte“, jer ono što je njemu dobro nije najbolje za vas. Vi imate svoju skalu dobrote i prioritetnosti. Ako koji slučajem pri tome šef bude zlopamtilo, uzme vas na „pik“ ili u još gorem slučaju natovari vam na vrat brdo stvari ili ideja koje su sve drugo samo ne dobre, ili ne daj Bože u najgorem slučaju zaprijeti vam otkazom (ili vam ga pak bez najave uruči) mene ne tražite i ne gnjavite.

Eno vam Stephena, on se pravi pametan, a ne ja.

Da, Stephen je jako pametan. Evo ukratko ću vam prepričati njegovu biografiju. Predsjednik je Covey centra za vodstvo i neprofitnog Instituta za vodstvo. Njegova tvrtka organizira predavanja o razvitku osobnog i organizacijskog vodstva diljem svijeta. Magistrirao je poslovnu administraciju na Harvardu, te doktorirao na Sveučilištu Brigham Young, gdje je izvanredni profesor na školi upravljanja Marriot. Tražen je po čitavom svijetu kao govornik i autor s područja vodstva, osobne djelotvornosti i promjene, obitelji i međuljudskih odnosa. Oženjen je Sandrom Merill Covey i imaju devetero djece.

Ne znam koliko ste uspjeli zapamtiti od biografije gospodina Coveya, ja sam zapamtila da je jako uspješan i da zuji svuda po svijetu, uglavnom kud god mu padne na pamet ili kud god ga pozovu da im prodaje tu istu pamet. I sve to pored devetero djece koje ima sa svojom suprugom Sandrom.

Devetero djece !!!???

Sandra vjerojatno ne zuji po bijelom svijetu, pretpostavljam niti djeca, ali zato zuji glava obitelji. I tako, dok Stephen gradi svoju uspješnu tuzemnu i inozemnu karijeru, usput navraćajući doma i praveći djecu, Sandra kontinuirano čami doma i predano, svakodnevno odgaja njihove mališane. O njezinoj karijeri nema zapisa, pretpostavljam jer Sandra nema karijeru o kojoj bi vrijedilo pisati.

Sandra je samo majka devetero klinaca i supruga jako uspješnog i cijenjenog gospodina Coveya koji piše o navikama uspješnih ljudi. Možda je knjigu trebao nazvati 7 navika uspješnih muškaraca …. Nisam zlobna, ali možda bi taj naziv više odgovarao istini …

Zašto Sandra nema uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je ima Stephen i zato jer ima devet klinaca na grbači. Zašto Stephen ima uspješnu i priznatu karijeru? Zato jer je nema Sandra koja mu čuva klince.

Lako tako Stephen biti uspješan i priznat, ne treba ti uopće 7 navika, ne treba ti niti jedna jedina navika, treba ti samo jedna Sandra ….

Eto, tako to nekako ide, na globalnoj razini. On može imati i karijeru i devetero djece; ona može imati ili karijeru ili devetero djece …
Stephen je mogao komotno svojoj knjizi dati naziv 7 navika uspješnih muškaraca, ali nije jer je želio biti politički korektan. Takvi su vam muškarci, korektnost prije svega.

Ja ću, pošto sam žena, biti pravo žensko pa ću, politički potpuno nekorektno, navesti još 7 navika koje mora usvojiti svaka žena koja pretendira biti uspješna žena.

Dakle, ako ste pripadnica ženskog spola, a želite biti uspješna žena, Stephenovih 7 navika nije vam dovoljno (to je dovoljno samo ako ste pripadnik muškog spola i želite biti uspješan muškarac). Neću vas previše gnjaviti s tim navikama (vi kao prava uspješna žena ne trebate to ni čitati jer te navike su vama svojstvene i prirodno urođene), ja sam knjigu pročitala pa ću vam ih, čisto informativno, taksativno navesti:

Navika 1: Budite proaktivni
Navika 2: Počnite imajući na umu kraj
Navika 3: Stavite najvažnije na prvo mjesto
Navika 4: Pristup pobjednik/pobjednik
Navika 5: Nastojte prvo shvatiti, a onda biti shvaćeni
Navika 6: Udružite snage
Navika 7: Brušenje alata

Za muškarce dovoljno, ako žive u skladu s principima na kojima se temelji tih 7 navika (koje Stephen podrobno opisuje u svojoj knjizi 7 navika uspješnih ljudi) uspjeh im je zajamčen, sto posto. Njima je dovoljno, ne trebaju znati ništa više od toga, ne brinuti se ni o čemu drugom, sve lijepo piše; 1+1=2 i to bi bilo to, nema greške ni problema, uspjeh zagarantiran bez obzira bili oni oženjeni ili neoženjeni, bez djece ili pak s devetero djece, bili lijepi ili ružni, duhoviti ili potpuno neduhoviti…sve potpuno irelevantno, potpuno nebitno….

Uglavnom ziherica, potpuni sigurnjak; muškarac si, slijediš Stephena, usvajaš propisane postupke, navikneš se na njih, postanu neizostavnim dijelom tvoje osobnosti i tvog života općenito i voila ….evo te, uspješan si i cijenjen pojedinac.

Ali vama nije dovoljno, za vas vrijede neka druga pravila; vi ste žena i trebate znati puno više od navedenog i dovoljnog za muški rod, naravno pod uvjetom da želite biti jednako tako uspješna i cijenjena kao bilo koji uspješan primjerak muškog roda.
Usvajanjem tih 7 navika vi ste tek na pola puta ka vašem uspjehu, do konačnog uspjeha morate usvojiti još dodatnih 7 niže navedenih.

Dakle, slijedi 7 (dodatnih) navika uspješnih žena:

Navika br. 1: Budite fleksibilni

Naviknite se da muškarci općenito, pa tako i vaš muškarac, neće biti oduševljeni vašim uspjehom. Biti će im donekle podnošljiv, ako su bar malčice uspješniji od vas, ili barem isto toliko uspješni koliko i vi.

Ako je vaš dragi, kojim slučajem, manje uspješan, ili ne daj Bože, potpuno neuspješan (naravno ne svojom krivicom, već kao žrtva kojekakvih zavjera, koje imaju za cilj onemogućiti ga na putu ka sanjanom uspjehu) – zaboravite na vlastiti uspjeh!
Ili se pak (u slučaju da to ne možete ili ne želite zaboraviti) pozdravite sa vašim (manje ili više neuspješnim) dragim.

Zaista nemam pojma zašto je to tako. Teorije o nadaleko poznatom, krhkom muškom egu, povrijeđenom ponosu glave obitelji, prahistorijskom lovcu, predodređenom da vama i mladuncima dovlači lovinu da ne biste pocrkali od gladi, iz današnje perspektive, čine mi se u potpunosti smiješnim, da ne kažem suludim.
Netko je tu lud sto posto. Pogađate, vaš dragi muškarac. Ali ne smijete mu to reći, ne nipošto, osim naravno u slučaju da ga se želite riješiti, jednom zauvijek. Samo u tom slučaju, slobodno izrazite vaš cijenjeni stav, jer ipak ste vi uspješna žena, a on samo iskompleksirani luzer. I ne brinite za njega previše, već će se naći kakva pripadnica našeg spola, koju, zahvaljujući duboko usađenom nam majčinskom instinktu, privlače baš takvi jadni, napaćeni luzeri koje život nije mazio.

Ako vaš muškarac nije iskompleksirani luzer, već skroz prihvatljiv, solidan primjerak muškog roda (isto toliko uspješan koliko i vi, ili još bolje, mrvicu uspješniji nego vi) kojeg želite zadržati za sebe, trebate usvojiti sljedeće navike:

Navika br.2: Budite strpljivi

Vježbajte strpljivost. Budite strpljivi poput Dalaj Lame. Znam da nam je nestrpljivost urođena ženska osobina, ali uz malo vježbe, možemo mi i to. Učite od muškaraca. Promatrajte ih kako strpljivo zure, prikovani uz ekran televizora, 90 minuta (počesto i dulje) čekajući da neki od mega preplaćenih, uspješnih, svjetski poznatih, nabildanih i nalickanih frajera (sasvim slučajno, opet muškaraca) zabije barem jedan jedini gol.
Majke mi moje, ponekad mi se čini da bih ga prije ja zabila, iako sam žensko i potpuni analfabet što se tiče nogometa.

Ili pak, promatrajte vašeg dragog kako izgladnio i iznemogao do besvijesti, strpljivo čeka da se vratite s posla, ili u slučaju da radite u istoj firmi i zajedno se vraćate s posla, opet strpljivo čeka, kad ćete zasukati rukave i skuhati nešto – jer zaboga odgovorno je i naporno crnčio cijeli dan, pa valjda zaslužuje nešto dobro pojesti.

Navika br.3: Budite kulinarski virtouz

Možete naginjati uravnoteženoj mediteranskoj prehrani, francuskoj zasitnoj kuhinji, egzotičnoj azijskoj, ili kojoj god već kuhinji naginjete, ali moja osobna preporuka vam je da budete čim bliže stilu Jamie Olivera. Samo ga slobodno kopirajte, njegova kuhinja je čista fuzija svih prethodno nabrojanih. Čovjek je pravi pravcati „fjužen“ virtouz. Uz to, možete baš poput njega, biti i Gola kuharica. Kad smo već kod golotinje, usvojite i sljedeću naviku:

Navika br.4: Izgledajte dobro, po mogućnosti odlično

Nije naodmet da pomalo bacate na Pamelu Anderson, ili barem na Jenifer Lopez (uglavnom, ili sise ili guza; a najbolje da vas krase oba atributa). Redovito vježbajte, možete i doma, ali moja vam je preporuka da investirate u sebe i upišete se na neki organizirani oblik vježbanja (npr. zumba, fitness, yoga, pilates i sl.).
Vježbanje doma, iako svima dostupno i potpuno besplatno, rijetko kad da neki ozbiljniji rezultat glede postizanja vašeg željenog dobrog (ili po mogućnosti odličnog) izgleda. Ne zato jer vi to niste u stanju samostalno napraviti, već iz jednostavnog razloga što vam fali discipline i motivacije da recimo srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, sami samcati skakućete i bacakate se po stanu.
Tu se, osim manjkavosti osobne discipline i motivacije, pojavljuje još jedna otegotna okolnost, naime teško ćete osigurati da baš srijedom i petkom, od 18 h – 19 h, budete sami samcati u stanu (osim naravno ako i inače ne živite sami).

Dakle, investirajte u sebe, platite i vježbajte. Ako ništa drugo, već sama činjenica da ste nešto platili biti će dovoljno motivirajuća da plaćeno i konzumirate.

Da rezimiram, sredili ste stvari na poslu, karijera šljaka besprijekorno, sredili ste stvari s vašim najdražim muškarcem … super, za sada vam ide odlično i nezaustavljivo se krećete prema zacrtanom cilju – „BITI USPJEŠNA ŽENA“…. Samo polako, ne trčite pred rudo, još niste uspješna žena. Da biste to uistinu i postali, trebate srediti još neke sitnice, usvojiti još poneku, prijeko potrebnu naviku. U ovom momentu dolazimo do navike br.5.

Navika br.5: Održavajte prisne kontakte s obitelji vašeg dragog (poglavito, najdražom mu majkom)

Ovdje budite osobito oprezni i pažljivi, jer ne zaboravite najdraža je također žena, nije blentava (ne, nikako!). Vaš dragi, iako vrlo inteligentan, samostalan, uspješan (koliko i vi, ili malčice uspješniji) i vrlo ponosan na vas i vaš uspjeh, ipak je samo mamin sin …, a mama zna najbolje. Dakle, zaboravite na vaš uspjeh ako ga ne odobrava i njegova mama. Ako ste dobili zeleno svjetlo od najdraže, nitko više ne može stati na putu prema vašem uspjehu.

Osim najdraže vam dječice, naravno …. Ali ne brinite, i to će proći …

Najteže je prvih 18 godina, poslije ide lakše, ne zato što biste vi to htjeli, već vaša najdraža dječica, naprosto vas više ne trebaju u tolikoj mjeri kao prije, ponosno ističući svoju punoljetnost i pravo raspolaganja svojim životom kako im padne napamet. Sada dolazimo do navike broj 6. koja se tiče zakonom reguliranih prava vaše, ne više tako malene dječice.

Navika br.6: Poštujte pravo vaše djece na samostalan život

Dok su vaša dječica mala posvećujte im puno svoga vremena, ljubavi i pažnje. Vi ste im kao majka neophodni i najvažnija ste karika u njihovom odrastanju u zrele i samostalne ljude.
Ali ne zaboravite da vaša dječica imaju i dragog tatu, drage bake i djedove; koji su također bitni za njihovo normalno i sretno djetinjstvo, te odrastanje u sretne ljude.
Vama, kao dobroj majci, dobrobit i sreća vaše dječice su naravno na prvom mjestu. Priuštite im blizinu dragih im ljudi, neophodnih u njihovom razvoju. Kad god možete uvalite ih bakama ili djedovim, svejedno je. Sve za njihovu dobrobit.

Kad dječica malo po odrastu, obavezno poštujte njihovo zakonsko pravo na samostalan život, štoviše potičite ih da ga konzumiraju čim prije, neka obavezno studiraju u drugom gradu, proširit će svoje vidike; a i vi svoje.
Sindrom „praznog gnijezda“ koji osjeća svaka majka čiji ptić, iz dotada punog i pomno čuvanog, obiteljskog gnijezda, odleprša na fakultet u drugi grad, poznat je svim majkama čiji ptić je odlepršao. Vrlo tužan osjećaj, praćen krizom identiteta i viškom vremena, traje dulje ili kraće (traje duže i teže je zasigurno, ako su majka i ptić bili sami u gnijezdu, što je recimo bio slučaj s mojim ptićem i našim gnijezdom).

Tuga i kriza identiteta, svejedno, kad-tad prođu, višak vremena ostaje. Vezano uz ovu činjenicu, najzad dolazimo do navike broj 7.

Navika br.7: Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas

Priuštite si vrijeme rezervirano samo za vas i uživajte u njemu ne razmišljajući ni o čemu, a ponajmanje o tome kako postati uspješna žena. Ne osjećajte kajanje i grižnju savjesti, priuštite si kakav dobar hedonistički užitak. Odlazak na masažu, čitanje dobre knjige, čašica odličnog vina, ukusno spremljen objed, slušanje omiljene glazbe, mirišljava, vruća kupka….nije važno, bilo što po vašem izboru, što vas opušta i veseli zacijelo će doprinijeti da se osjećate posebno i dobro.
Ne zabrinjavajte se što ne razmišljate ni o čemu, a ponajmanje o tome kako biti uspješna žena, ako ste usvojili svih 7 navedenih (dodatnih) navika, vi ste zasigurno uspješna žena, ja vam to jamčim.

Featured

HOROSKOP

Tekst je iz moje neobjavljene knjige (napisan 15.01.2018.)

Slomila sam ruku, 02.01.2018. Krasno, divan početak Nove godine. Pet tjedana gipsa, pa fizikalna….Da, baš sam si to poželjela…., ali jebi ga, šta je tu je. Barem je lijeva pa mogu pisati. Ajde de, barem nešto, 5 tjedana slobodnog vremena i zdrava desna ruka. Super, mogla bih napisati 3 knjige, ali nemam inspiracije, a ni želje, niti volje.

Pet tjedana zatvorena u kući. Mislim da ću ispaliti na živce. Mislim da sam već ispalila na živce! Taman kad mislim da mi je krenulo, kad gle čuda, stane. Ne mogu reći da sam iznenađena. Ništa nova. Taj obrazac se stalno ponavlja. Za bikove kažu da ne vole iznenađenja. Pa to je to valjda onda. Svemir se pobrinuo za rutinu, da ne bude iznenađenja, da sam na svom terenu. Da je sve poznato. U stvari, iznenađena sam, kad malo bolje razmislim, slomila sam ruku. Neplanirano i neželjeno, ali barem nije rutinski. A nije ni lako, ali se snalazim. Donekle…., ali ipak šizim. Dobro, vjerojatno bih šizila i da nisam slomila ruku. Jer je prvi mjesec i sve je sivo. Otužno sivo, a kad je takvo vrijeme i moje raspoloženje je u skladu s njime. Trudim se da me ne preplavi, stvarno se sad ne želim osjećati neraspoloženo. Iako situacija nije bajna.

Išla registrirati auto. Nisam uspjela, treba promijeniti gume. Mijenjala ih prije dvije godine, Michelin. Meni izgledaju skroz dobro, ali ne i onom kretenu na tehničkom. Poslala ga u tri pm….Stvarno kreten. Baš mi je to još falilo sa slomljenom rukom. Eto ti džentlmena koji pomaže dami u nevolji. Kreten ….Empatija nula bodova. Moram kupiti gume. Sranje. Trošak. Baš nepotrebno, niti mogu voziti auto sljedećih mjesec dana minimalno, ali moram to napraviti ako ga hoću registrirati. A hoću…Dakle, problemi se nižu, a moja volja za njihovim rješavanjem nije baš na visini.

A horoskop skroz dobar. Za cijelu godinu!!!??? Nemam pojma, valjda neka greška. Možda nisam bik. Možda su me zamijenili u rodilištu. A možda sam samo živčana jer sam već dva tjedna zatvorena u kući. Pa šizim. Vjerojatno. A di da izlazim? Odjevna kombinacija – trenerka, na pola obučena. Na jednoj ruci, ostalo ne može proći preko gipsa.  I tako 5 tjedana. Stalno mi je hladno. Ne izgledam glamurozno. Više kao beskućnik!

Raspoloženje mi malo popravlja činjenica da sam uspjela prijaviti onaj projekt o utjecaju umjerene konzumacije vina na psiho-fizičko zdravlje ljudi.  Nadljudskim snagama, sa slomljenom rukom. Ponosna sam na sebe. Još jednom sam dala 150 % od sebe. Opcija odustajanja nije dolazila u obzir. Sa rukom ili bez nje. Radila na godišnjem, radila na bolovanju i hvala Bogu uspjela. Projekt prijavljen. Mislim da je jako dobar. Stvarno sam se potrudila što bolje ga napisati. Zadovoljna sam, nadam se da će i evaluatori dijeliti moje mišljenje. Vidjet ćemo. Ako prođe, kreće u kolovozu i traje 4 godine. Vidjet ćemo. Ja sam dala sve od sebe. Sad više ništa nije u mojim rukama. Kako Bog da. Sad je sve u njegovim rukama. A valjda je bilo i do sad. Nisam odustala od prijave iako je stvarno bilo grozno, ali izdržala sam. Bog mi daje neku nadljudsku snagu i volju. Ali iscrpilo me, pa sam sada kad je sve prošlo, prazna i tankih živaca. Bez volje za rješavanjem problema. Htjela bih nešto lijepo, opušteno, bez stresa, bez problema… Stvarno bih. Pun mi je k….rješavanja problema. Taman riješim jednog, iskrsne drugi, riješim drugi, iskrsne treći….

Ne kužim, šta čekaju u redu !!!???

A da tek vidite stan. U stvari bolje da ne vidite. I ja se trudim. Ne gledati. Katastrofa. Kao da je pala bomba. Više njih. Još imam bor! Živi bor. U stvari mislim da više nije živ! Prijateljice su obećale da će to riješiti ovaj tjedan. Treba ga negdje baciti. Pod okriljem noći. Jer Herkulanea ne odvozi borove.

Trebalo bi i pospremiti stan. Temeljitije. Ja sad počistim što mogu sa jednom rukom. A to nije baš puno. Pa sam živčana. Što je razumljivo. Tko ne bi bio. Ali neće se spremiti samo od sebe, iako, iskreno, baš to priželjkujem. Možda se jedna od prijateljica, ili više njih smiluju pa mi srede stan. Nadam se da će im dosaditi da nemaju gdje sjesti, i da će konačno, malo temeljitije navaliti na čišćenje. Priželjkujem to i iskreno se nadam da će im se smanjiti tolerancija na nered. Brine me jedino što su one jako tolerantne žene.

Bile dvije prijateljice. Silva i Nevena. Sve moje prijateljice su super i stvarno ih volim. Ali Silva i Nena su posebna priča. Ne znam kako bih bez njih preživjela ovaj period bespomoćnosti. Kuhale su mi, čistile, družile se sa mnom, vozile kod doktora, uglavnom činile sve ono što prave prijateljice i rade. Pomažu kad ti je pomoć zaista potrebna. Bez puno pitanja i objašnjavanja. Jer pravi prijatelji vide kad ti je pomoć potrebna. Ne trebaš ih ništa pitati, sami se nude. Pa zaboga vide sve, nisu ćorave (neki su se pravili ćoravi, pa im nije ni palo na pamet pitati ako mi kako mogu pomoći, iako znaju da živim sama i da mi je pomoć u ovom trenutku i te kako potrebna;  ali ti su zacijelo već u „kategoriji bivših prijatelja“, ako su to uopće, ikad i bili…).

Dakle, Nevena i Silva su posebna priča. Bez puno riječi i izmotavanja učine sve što vide da ti sama ne možeš. Možda su nam jednostavno horoskopi kompatibilni. Obje su račice, a kao bik se izvrsno slaže sa  rakovima, što se u ovom konkretnom slučaju pokazalo zaista i istinitim.

Ali, isto tako, kao bik se izvrsno slaže i sa ribama. Kao savršena kombinacija za brak, dug i sretan zajednički život. Dakle, moj dragi bivši je riba i kao to je trebalo biti to – astrološka bajka. Možda da smo živjeli među zvijezdama, ali nismo. Živjeli smo na zemlji, na koju smo gadno aterirali kad smo opali sa zvijezda (dugo, dugo je bilo „zvjezdano“, ali kako kažu: „ništa ne traje vječno“). A možda smo, jednostavno, nešto gadno nekompatibilno u podznacima. Mislim da to nećemo nikad doznati. Jer ja svoj podznak ne znam. Ne znam točno vrijeme rođenja, ne piše u mom rodnom listu (nemam pojma, nekako su tu sitnicu, birokracija koja se time bavi, uspjeli zaboravili prepisati u moj rodni list koji sada imam). Uglavnom, nemam pojma, neke komplikacije oko mog preseljenja iz Ljubuškog u Zagreb, pa iz Zagreba u Pulu (ili se zagubilo dok je bio rat). Nemam pojma „izgubilo se u prijevodu“…..

Pitam ti ja moju dragu majku (ne tako davno) da li se možda sjeća sata kad me je rodila. Ona me „blijedo gleda“ i pita šta će mi taj podatak. Ja iskreno odvratim da bih htjela provjeriti koji sam podznak. Ona me još bljeđe gleda i u nevjerici reče. „Ti nisi normalna. Kakav vražji podznak“!☺. Mama naravno ne vjeruje u horoskop. Ja vjerujem pomalo. Ima nešto u tim zvijezdama. Kad čitam o biku i njegovim karakternim crtama, uvijek se zaprepastim. Sve je upravo tako, kao da gledam sebe u ogledalu. Dakle, pravi pravcati bik. Doduše moj dragi buraz, bi rekao: „Prava pravcata, glupa krava“ Kad vjerujem u te gluposti. On naravno, kao i moja mama, ne vjeruje u horoskop i da je bilo što zapisano u zvijezdama. Ja sam onda valjda na ćaću.

Dakle, moja mama je rodila četvero djece. I ja je pitam da li se sjeća nečega što se odigralo skoro prije 50 godina. Razmišlja ona, razmišlja (odlučila je ipak pomoć mi), kad najednom će: „Čini mi se oko 5 ujutro“. Ja sva sretna, evo ga i moj podznak je tu. Kad eto ti opet nje: „A ne, ne, čekaj, čekaj…., to je bila Maja“!

Ma nema veze mama.  „Blaženo neznanje“.

 Tako da ja nemam pojma, ni dan danas, što je krenulo „krivo“ između mene i mog dragog bivšeg mužića. Valjda taj podznak. Zvijezde su krive. Mi zasigurno nismo.

„Blaženo neznanje“!

Da se vratim na moje drage prijateljice. Drage cure iskreno, veliko hvala.

Dakle bile Nena i Silva (odvojeno, jer njih dvije nisu prijateljice, već moje prijateljice, Silva mi je usput i kuma i najbliža susjeda). Donijele za jesti, malo pospremile stan, družili se. Dan protekao lijepo, brže ide kad si u društvu, vrijeme brže prođe. Iako, pojma nemam zašto želim da vrijeme brže prođe, umjesto da se opustim i pokušam uživati kad sam već doma. Baš je to čudno, sad kad sam doma samo jedva čekam da dan prođe, a kad radim jedva čekam kad će vikend i kad ću biti doma da ništa ne radim. Čudno. Valjda nešto u vezi sa ljudskom prirodom, ili mojom prirodom, nemam pojma. Uvijek ti se čini da je nešto drugo bolje, da bi nešto drugo bilo zanimljivije, pa kad probaš to drugo i ne čini ti se toliko zanimljivo, i tako unedogled.

Recimo, ja po zimi uvijek zamišljam ljeto, plažu, more, toplinu… A usred ljeta naviru mi slike okićenog bora, Božićnog blještavila, blagdanske atmosfere….

Uglavnom, imam lagani problem sa uživljavanjem u sadašnjost. U stvari, mislim da je to već malo veći problem kad se moram uživljavati u nešto, umjesto da to nešto, samo jednostavno živim. Još malo materijala za psihoanalizu kojoj se redovito podvrgavam. To mi postaje pravi, pravcati hobi. Psihoanaliza. Mislim da postajem sve bolji i bolji psihoanalitičar. Sama sebi najbolji pacijent. Nisam još ustanovila pravu dijagnozu ali se ne predajem. Možda bi najbliži opis bio – dosada. Dosada me ubija. Ne znam zašto. Možda jer sam jednostavno tip od akcije i adrenalina. Trenutno, akcija i adrenalin 0 %. Organizam mi je u stanju apstinencijskog šoka.

Svašta bih nešto, a ne mogu ništa.  U stvari mogu. U glavi. Ofarbala zidove, kupila novi kauč, počinjem mijenjati stolariju, iako mislim da je to malo veći zahvat i da neću imati dovoljno para.  U stvari sigurna sam da neću imati. Već mi je sad problem ova situacija sa gumama. Definitivno odustajem od stolarije! Nova boja zidova i novi kauč sasvim su dovoljni da moj stančić zablista kao nov i usreći me kao onog davnog dana prije 14 godina kad je postao moj.  U stvari moj i bančin. Moj će biti za nekih 20 godina. Sitnica. Već sam davno skužila da je vrijeme relativan pojam. A i banka je ok. Ne petlja se previše u naše zajedničko vlasništvo. Hvala Bogu!

 Dok farbam i kupujem novi kauč trudim se ne gledati previše okolo. Da ne vidim bor. Da još je tamo. Nevena je obećala da će to riješiti ovaj tjedan. Donijeti pilu, raspiliti ga i u dijelovima zbrinuti na neko prihvatljivo mjesto. Zamolila sam je da to ne bude u blizini moje zgrade. Da me ne dovedu u vezu sa njim. Obećala je da će biti 100 %  ekološki. U blizini susjedne zgrade!☺ Uglavnom, dolazi sa tom pilom. Nadam se da nikome neće izgledati sumnjivo. A možda mi se i ostvari želja i usred ljeta imam okićeni bor i blagdansko blještavilo.  Da ne moram zamišljati!

Evo promijenila sam i karijeru. Sada sam uvaženi life coach i psiho analiziram do mile volje. Druge. Zgodna promjena. Bolje je kad nisi vlastiti pacijent. Uvijek mi je bilo zanimljivo dijeliti savjete i praviti se pametnom. Jedini problem je što u coachingu ne smijemo dijeliti savjete. Trebamo navesti klijenta da sam nađe rješenje i osloni se na vlastite snage, koje su u njemu, a mi ga samo trebamo potaknuti da to osvijesti i uhvati se u koštac sa rješavanjem problema i ostvarivanjem vlastitih ciljeva. Što je skroz ok ako nam je klijent netko tko uistinu želi nešto promijeniti u svom životu i ako je dovoljno pametan i uporan da to i ostvari. Ne mogu utjecati na klijentovu inteligenciju. Ne može ni on. Ne mogu davati savjete. Ali se mogu praviti pametna, to mi dobro ide. Volim to raditi. Nemam pojma, možda sam stvarno pametna, a možda sam se samo ufurala. Neću provjeravati. Dobro je ovako. Bitno je samo da klijentu izgledam pametno. Sigurno ne može odnemoći u ostvarivanju njegovih ciljeva kad izgledam kao da sam ostvarila vlastite.

Valjda jesam. Evo me, life coach glavom i bradom. Dobro mi ide. Imam para za kompletnu renovaciju stana, uključujući i stolariju. Koja mi stvarno ide na živce već duže vremena. Sva vrata su smeđa. Grozno. Želim bijela, moderna vrata u skladu sa prozorima. Koji su bijeli i moderni. Nije loše biti life coach, mada do prije pola godine nisam nikad bila čula za taj pojam. Ali evo sada znam. Mada nisam imala pojma da ne smijemo dijeliti pametne savjete (što ja jako volim). Ali smijemo se praviti pametnim (što isto jako volim!).

Life coach i spisateljica. Super. Već mi je bolje. Nije mi više dosadno. Ne smeta mi ni slomljena ruka, blještavi bor mi je baš simpatičan i produžuje blagdansku atmosferu. Smeđa vrata su u skladu sa  namještajem.

Život je lijep !

Featured

STARI DRUŽE

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Kad u ljubav,

Zaljubljeni mi smo bili?

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Onih dana,

Kad ni djeca, a ni odrasli,

Nismo bili?

O kako lako, onda,

Ljubit bilo je,

Bez sjećanja na prošlost,

Bez misli o budućnosti.

Sjećaš li se i ti, stari druže,

Kad lako ljubit prestalo je biti?

Zapitaš li se, ikad i ti,

Dal’ za, ovo sve, što imamo sad,

Vrijedilo je žrtvovati nas?

Zapitaš li se, ikad i ti,

Što još moramo naučiti,

Da bismo bili, ono što mislili smo,

Da ćemo biti, kad budemo veliki?

I dok neki novi klinci,

Iste greške čine,

Razmišljaš li i ti,

Dal’ reći im ili ne?

Iako, odavno,

Paralelni svemiri mi smo,

Sretno ti bilo, stari druže,

Ma gdje god da si.

Featured

JA NISAM LAV, I MENE JE STRAH

Ovaj tekst sam napisala davno (točnije, 26.07.2018.) i dio je jedne od one moje dvije, napisane i (još) neobjavljene knjige.

Zašto ga objavljujem tek sada? Pa recimo da je još uvijek aktualan, recimo da trenutno proživljavam za mene jednu jako bitnu priču, jedan jako bitan odnos; pa bi ga, u malo updejtanoj verziji, podijelila s vama i s tom za mene posebnom osobom.

Napomena: Izvorni dijelovi teksta bit će s ” “, a updejtani bez njih (možda nepotrebna napomena, ali evo da budem sigurna da se razumijemo).

Još jedna mala napomena; prethodna napomena je u stvari vezana za jedan dio moje osobnosti, a to je “kontrola” nad procesom, situacijom, u stvari svim i svačim, životom općenito. Eto, ja bih htjela biti sigurna da se kužimo, jer me je strah da se nećemo skužiti i tako to…

Uglavnom, da skratim, poanta je da me je strah.

Strah je jedna prilično nezgodna emocija, po mnogo čemu ograničavajuća i, može nam prouzročiti mnogobrojne probleme (od malih, beznačajnih pizdarijica, do velikih, značajnih pizdarija). Iako je, sasvim ljudski osjećati strah, jer nas on u stvari štiti od za nas pogibeljnih situacija. Kada nas je strah, naš autonomni živčani sustav, koji kontrolira automatske tjelesne funkcije, tada aktivira reakciju “bori se ili bježi” i tijelu omogućuje navalu energije za suočavanje s pretpostavljenom opasnošću. Tako se osjećao naš davni predak kad bi ga, recimo, napao lav i, to je skroz uredu; ako imaš koplje i muda – bori se; ako nemaš ni jedno ni drugo – biži!!

To je skroz u redu i normalna reakcija čovjeka u nenormalnim uvjetima (mislim, lav i to..), ali nikako nije normalno da smo stalno u stresu, da se stalno nečeg bojimo i da nam je taj jebeni lav stalno u glavi (da oprostite na izrazu); te na poslu, te u prometu, te u školi, te u obitelji i ostalim odnosima koje zasnivamo…(slobodno nabrojte situacije koje vama padnu na pamet), uglavnom, u glavi stalno krdo lavova, a lava nigdi…

Eto, malo uvoda prije nego što pređem na stvar.

Dakle, ta za mene posebna osoba, kaže da sam super, pametna, zgodna, samopouzdana, odlučna i snažna žena; ali da me se boji… Nije da nisam sve to (što jest, jest!), ali ma šta ćeš me se bojat, ta nisam lav!!! Dobro, jedna omanja (potpuno bezopasna) lavica, možda jesam, ali di ćeš me se bojat Daorsone?

Nemoj ti mene slušat, to ti je samo moj obrambeni mehanizam, serem kvake i pravim se važna (i tako pobjeđujem svoj strah).

Radije čitaj moj blog, to sam ti prava ja.

A sad onaj dio pod “” (napisan 26.07.2018):

“Prestala sam bezuvjetno vjerovat muškarcima i uzdat se u njih (odavno, i jedno i drugo). Vjerujem i uzdam se u sebe (i u Boga naravno, to ne trebam ni spominjat).

Žao mi je, iskreno mi je žao što je to tako. Ali tako je. Ne znam što mogu učiniti po tom pitanju i da li uopće trebam nešto učiniti. Voljela bih da im mogu vjerovati i pouzdati se u njih. Sjećam se tog osjećaja, prekrasan je. Prekrasan je i osjećaj samopouzdanja i samodostatnosti, ispunja zadovoljstvom i ponosom. Emancipirana sam, ambiciozna i odlučna zrela žena. Nije mi potreban muškarac da me vodi kroz život, niti to želim, ni u kojem slučaju. Ali svejedno, jako sam se poželjela onog osjećaja istinskog predavanja i pripadanja nekom. Čiste, istinske ljubavi, bez ikakvih kalkuliranja. Bez maski i oklopa. Kad ste dovoljni samo ti i on, i nitko i ništa više. Kad uopće ne razmišljaš da bi to moglo završiti.

Nadam se da nisam prestala vjerovati u takvu ljubav. Nadam se da i u ovim godinama mogu voljeti tako. Strastveno, luckasto, bez predumišljaja. Pa ako mogu biti zaigrana kao dijete, ako u meni i dalje živi znatiželjno dijete, valjda nije umro ni romantik u meni. Nije, doduše malo je skeptičan, sarkastično ciničan, ali neda se on. Živ je, sigurna sam.

Neopisivo mi fali taj osjećaj. Nisam ga osjetila već 20 godina. Najvjerojatnije je da ne dozvoljavam sebi da ga osjetim. Svjesno ili podsvjesno, kao da je uopće bitno na koji način, bitno je da sam ja osvijestila da to činim.

Vjerovala sam, 100 % sam vjerovala. Bezuvjetno sam vjerovala.  I boljelo je, beskrajno je boljelo, kad je to povjerenje iznevjereno. Ne želim to više nikad u životu proći. Ne želim. Ne bih to nikad više mogla proći. Zato im više ne vjerujem, ne na taj način. Tužno, ali je tako.

Bojim se. Strah me je. Ne ljubavi, bojim se i strah me je bola. Onu noćnu moru koju sam proživjela ne bih više mogla preživjeti. Ne ponovo.

Ali kako da te uopće boli, ako ne voliš kako treba voljeti, ako ti nije stalo kako ti treba biti stalo, ako ti je svejedno kako će nešto završiti (a siguran si da će završiti, kad-tad).

Ne želim više nikad iskusiti takvu bol, ali želim takvu ljubav. Ne želim više voljeti sa zadrškom, želim voljeti sa srcem.

Osjećam da nešto trebam napraviti po tom pitanju. Pitanju straha. Pitanju povjerenja. Povjerenje je bazni osjećaj. Povjerenje je jamac sigurnosti. Htjela bih se osjećati sigurno i zaštićeno. Onako, samo tako, ničim izazvano. Samo tako, jer mi netko želi pružiti osjećaj sigurnosti. Nesebično želi da se osjećam sigurno i zaštićeno. Voljela bih ponovo iskusiti taj osjećaj. Voljela bih se moći prepustiti nekome, bez straha, bez loših sjećanja. Moram izbrisati iz svoje svijesti (a naročito iz podsvjesti!) ta loša sjećanja. Izbrisati. Resetirati se. Reprogramirati. Znam da moram. Na intelektualnoj razini mi je to potpuno jasno. Za sad je i to dovoljno. Bitno mi je da sam to osvijestila. Rasvijetlila.

Srah je prirodni obrambeni mehanizam. Štiti nas od potencijalno opasnih situacija, štiti nas od pogibelji, štiti nas od bola. Prirodan je i poželjan u situacijama opasnim za nas. Ne bih željela ljubav smatrati potencijalno opasnom situacijom za mene. Ljubav je nešto najljepše što se može dogoditi bilo kojoj osobi. Ni ja nisam iznimka. Želim ljubiti i biti ljubljena. S punim povjerenjem se nekome predati. S punom odgovornošću nekoga primiti. Teško je i jedno i drugo. I jedno i drugo ne mogu jedno bez drugog. Davanje i primanje. Primanje i davanje. Dvije strane ljubavi. Djeluje prirodno. Nema mjesta strahu. Ako je strah i prisutan, ne bi trebalo biti mjesta za njega. Ne u ljubavi. Samo trebam biti otvorenog srca. Ništa drugo ne trebam. Samo trebam biti otvorenog srca i prestati se bojati. Pa lakše je valjda prestati se bojati, nego bojati se do kraja života.

Strah iziskuje oprez, a stalni oprez iziskuje energiju, puno energije. Gubitak energije uzrokuje slabost, umor, bezvoljnost. Iscrpljuje nas. Isisava život iz nas. Ljubav ne iziskuje ništa. Ljubav ne traži ništa. Ljubav daje. Ljubav oplemenjuje. Potpuno mi je jasno da je lakše ljubiti nego strahovati. Pa šta me onda sprječava da to činim? Želim biti voljena. Želim da je osjećaj obostran. To bi trebalo biti dovoljno. Meni u stvari, ništa drugo u životu ne treba. Samo ljubav. Kažu da koliko uložiš toliko i dobiješ. Koliko para toliko i muzike. Očigledno ulažem malo. Očigledno trebam uložit više. Trebam uložiti barem onoliko koliko želim dobiti. Sve je logično. Naravno da mi nitko ne garantira da ću i dobit. Ali ako ne pokušam, neću sigurno. Što mogu izgubiti? Ne mogu ništa, jer ništa ni nemam. Mogu samo dobiti. Dakle uspjeh je zagarantiran. Sto posto.

Moram prestati ulazit u odnose s muškarcima, s predumišljajem da je kraj izvjestan (i svjesno priželjkivan). Moram prestati svjesno tražiti neodgovarajuće partnere, kako bih imala opravdanje za izvjestan (i priželjkivani) kraj. Moram prestati tražiti i odgovarajućeg partnera. Moram ništa ne morati.

To je sve što moram – NIŠTA NE MORATI !

Pustiti da stvari teku. Samo se prepustiti pa šta Bog da! Samo se trebam odvažiti na taj korak. Mislim da i hoću. 100 % šanse za uspjeh mi djeluje sasvim dovoljno!

Ljeto je. Ljeti obično ulazim u ljetne avanture, koje isto tako dođu svom (prirodnom?) kraju, s prirodnim krajem ljeta. Prirodni kraj ljeta je normalan i očekivan. To su prirodni zakoni i tako mora biti.

Ne djeluje mi potpuno prirodno da baš svaka moja ljetna ljubavna priča ostane baš to – ljetna ljubavna priča. Ok, lijepo je imat ljetne ljubavne priče koje ti griju srce u hladnim zimskim danima (i noćima), ali mislim da bi bilo puno bolje da barem jedna od tih ljetnih ljubavnih priča preživi zubato zimsko sunce, prvi snijeg, olujne bure i preko visibaba i ljubičica, ponovo zasja pod žestokim ljetnim suncem. Evo, stvarno se molim da barem jedna ne bude spržena njegovim žestokim žarom. Bilo bi lijepo, stvarno bi bilo lijepo. Došlo je vrijeme da proživim i to iskustvo. Priuštit ću si ga. Već ovog ljeta!” 😃

Eto, tako sam vam ja razmišljala i osjećala se, otprilike tri godine unazad.

Promijenila se jesam, svijest mi je dobrano evoluirala, puno sam čitala, osvještavala podsvjesno, resetirala se, reprogramirala…uglavnom “radila na sebi” i, sad sam ovo što jesam.

A sad, da se vratimo na ovog mog posebnog čovjeka i našu priču (koja je, sasvim slučajno, počela prošlog ljeta😃).

Daorsone, (da ne mislite da mu je to pravo ime; samo me je (još uvijek) strah reći koje je), mene ti je strah u malih milion situacija (ja sam ti puno puta usrana ko grlica od straha; mali milion puta srce mi lupa ko ludo; mali milon puta, oko mene lavova, ko u priči), ali moja snaga i vjera su puno jači od tog straha i tjeraju me da ga svjesno prevladam i činim sve što činim (pa i ovo što sada činim).

Daorsone, ja nisam lav. I ja se bojim. Pa znaš valjda čitati.

Eto, to sam ti htjela, u stvari reći, dok ti vazda govorim nešto drugo.

Featured

VRAĆAM TI SE ZEMLJO MOJA

Vidim te u kišnoj kapi,

Vidim te u zraci sunca,

Vidim te u grudi zemlje,

Vidim te u drači i cvrčku,

Vidim te u dodiru bure,  i

Nježnom povjetarcu.

Kud god da krenem,

Gdje god da živim,

Svugdje i svagda te vidim,

Zemljo moja,

Jer u sebi te nosim.

S krša tvoga ponikla sam,

Ponosna kćer tvoja sam,

Sve tvoje u meni je,

Hercegovino zemljo moja.

Jednog davnog dana,

Od tebe otišla sam,

Vrata doma svog zatvorila sam.

Sve češće se pitam,

Dal’ tako moralo je biti?

Sigurna nisam,

Al’ valjda tako, trebalo je biti.

U mislima, svakog dana,

Vraćam ti se,

Svugdje i svagda sa mnom ti si,

Jer iz mene, nikad, otišla nisi,

Hercegovino,

Zemljo moja.

Design a site like this with WordPress.com
Get started